Po pitanju razumjevanja i življenja vjere moramo paziti na dvije opasnosti:  ifrat (pretjerivanje) i tefrit (manjkavost). Ifrat je prelaziti sve granice i pretjerivati po nekom pitanju, a tefrit je, suprotno tome, lijenost, bezvoljnost, zanemarivanje ili nepridavanje nikakvog značaja nekom poslu ili djelu. Ukratko, prelaziti određene granice je pretjerivanje, a zaostajti i popuštati je manjkavost.

Naša vjera traži ravnotežu zmeđu ove dvije krajnosti, odnosno, traži da slijedimo srednji put koji zovemo Ehl-i sunnet i koji predstavlja put umjerenosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u oproštajnoj hutbi kazao:

„O Ljudi! Čuvajte se pretjerivanja. Razlog propasti prijašnjih ummeta je njihovo pretjerivanje u vjeri.“ (Ibn Hišam, Sira)

Skupina koja se naziva Ehli sunnet jeste skupina vjernika koji vjeruju i žive na način kako nas podučavaju Kur’an i Sunnet. Ehli sunnetsko vjerovanje je temeljni uslov robovanja i postizanja Allahovog prijateljstva. Spas je u takvom vjerovanju.

“I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha, u kojeg vjerujete.” (Ma’ide, 88)

“...Koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika... koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti.” (A’raf, 157)

Sa aspekta konzumacije određene vrste hrane ili pića, osnovno je da ta hrana odnosno piće bude mubah (dozvoljeno). U suštini, sve stvari su stvorene da bi se ljudi koristili njima. Stoga, sve ono što je u svojoj osnovi čisto i što nije štetno za čovjekov razum i zdravlje - meso određenih vrsta životinja, proizvodi poput pšenice, ječma, riže; voće, povrće i razne vrste čistih napitaka - su halal, i mogu se jesti odnosno piti.

Međutim, neke stvari, zbog toga što su štetne i što su u suprotnosti sa razumom i stvarnim potrebama čovjeka, u našoj vjeri su zabranjene za jelo i piće.

Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko uđe u nj treba biti siguran. Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome. (Ali Imran, 96-97)

Hadž je poseban ibadet koji se sastoji od vukufa (boravak na Arefatu u određeno vrijeme) i tavafa (obilazaka oko Ka'be). Hadž je peti islamski šart i to je ibadet koji se izvršava i tijelom i imetkom. 

Pojašnjavajući glavne islamske principe na kojima počiva cjelokupno islamsko učenje Muhammed a.s. je rekao: "Islam počiva na pet temelja: vjeri da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, klanjanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadža i ramazanskom postu." (prenosi Abdullah Ibn Omer, r.a., a bilježe Buharija i Muslim, Tirmizi, Nesai)

Ashabi su ma’nevijatske zvijezde na nebu. Oni su vojska koja je srčano poredana u halku oko Pejgambera s.a.v.s. Oni su oni koji su napijeni Božanskom svjetlošću i milošću preko pogleda posljednjeg Poslanika s.a.v.s. Oni su oni koji su svjedočili Allahovoj Objavi Poslaniku s.a.v.s., oni su od onih koji kažu: “čuli smo i pokoravamo se.”

Oni su primjeri iskrenosti i predanosti bez premca. Oni su generacija koja djeluje kao jedno tijelo ispunjeno Allahovim Govorom i ljubavlju Poslanika s.a.v.s. koje se čvrsto držalo u jedinstvu. To su ashab-i-kiram, odabrani ashabi, Poslanika s.a.v.s., neka Uzvišeni Allah bude Zadovoljan sa svima njima.

Gospodar je poslao Poslanika s.a.v.s. kao vodiča za uputu sa svrhom upozoravanja. Kada je Allahov Poslanik s.a.v.s. počeo da obznanjuje islam i napredujući na tom polju oko njega se skupljala stalno rastuća, hairli grupa ljudi.

Jezik je jedan od velikih Allahovih nimeta i nebrojenih Njegovih dobrota.  To je obimom mali organ, međutim, velik je u smislu pokornosti i činjenja grijeha. Vjerovanje i kufr-nevjerovanje nastaju njegovim svjedočenjem.  Imana kao najveće tačke pokornosti, i kufra kao najveće tačke nepokornosti (isjan).

Zbog grijeha koje ljudi počine jezikom, bit će strmoglavljeni u džehennem. Spasit će se onaj koji se bude čuvao šerra svog jezika i koji ga ukrasi islamskih edebom, te drži u okviru halala. 

Najveći broj grijeha od svih organa čovjek počini svojim jezikom. Zato što se jezik ne umara, konstantno može činiti grijeh za razliku od drugih organa. Ukratko, jezik je najveća alatka šejtanova kojom on zavodi ljude.

Uzvišeni Allah u Kur'an-i Kerimu kaže:

„O vjernici! Allaha mnogo spominjite!“ (El-Ahzab, 41)

Postoji mnogo ajeta i hadisa koji naređuju zikr. Po pitanju koristi, sevapa i vrijednosti zikra također postoje mnogi ajeti i hadisi, a njihov broj ukazuje da je zikr za jednog mu'mina razlog života. Zato što su se lično osvjedočili o njegove dobrote i koristi, Allahovi dostovi, koji su svoja srca oživili sa zikrom, svim ljudima su uporno preporučivali zikr. Koliko insan čini zikr sa svojim jezikom i srcem i koliko ustraje u tome, toliko postiže božanskih darova i nagrada. Nakon namaza i imana, Allahovi dostovi najviše su se bavili zikrom.

Dova je  molba dostavljena uz Božije prisustvo. To je razgovor roba sa Rabbom i iznošenje Njemu svojih dertova – muka. Dova je, zapravo, ibadet - oružje vjernika, stub dina, svijetlo  nebesa i zemlje. Kibla dove jeste arš-i azam koji je srce kosmosa. Arš je mjesto na koje se uzvisuju i primaju dove. Svakom robu su prema nebesima otvorena vrata teobe, vrata dove, vrata rahmeta, vrata rizka... Ona se ne zatvaraju sve dok čovjek ne umre.

Allah Uzvišeni kaže:

“Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.” (Araf, 55)

“Gospodar vaš je rekao: "Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!" (Mu’min, 60) 

Prenosi Enes b. Malik, r.a., od Resulullaha, s.a.v.s., da je rekao: “Dova je srž ibadeta.”

Da bi se označila porodica hazreti Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem, upotrebljavali su se izrazi poput Ehl-i bejt, Al-i Resul, Al-i Muhammed, Itretu-n-nebijji. Među ovim izrazima najrašireniji je Ehl-i bejt.

Izraz Ehl-i bejt u arapskom jeziku ima fleksibilnu strukturu. U najužem svom značenju označava čovjekovu porodicu, to jest, njegovu suprugu i djecu, a u najširem značenju označava čitavu čovjekovu rodbinu i pleme.

Prije Stoljeća sreće (Asr-i saadet), u vrijeme džahilijeta, u arapskom društvu izraz Ehl-i bejt se koristio za označavanje vladajuće plemenske porodice. U Stoljeću sreće za označavanje hazreti Pejgamberove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice koristila su se dva izraza: Ehl-i bejt i Al-i Bejt. Poslije tog Stoljeća sreće pa do naših dana, kada bi se upotrijebio izraz Ehl-i bejt, izravno bi označavao porodicu Resul-i Ekrema te je postao i termin. Članovi porodice koji su dijelili isti dom sa Resulom, sallallahu alejhi ve sellem, obrazuju njegov Ehl-i bejt.

Hazreti Muhammed, s. a. v. s., je milost svijetovima, i u isto vrijeme i najmiliji Allahov, dž. š., rob. Kako god je on Allahov, dž. š., najdraži rob, također, i mu'mini njega najviše vole. Jer ljubav prema Poslaniku, s. a. v. s., je jedan od temelja imana. Vjerovjesnik, s. a. v. s., je kazao: „Nijedan od vas neće biti vjernik dok mu ja ne budem draži od njegovog roditelja, dijeteta i cijelog svijeta.“ (Buharija) 

Voljeti Pejgambera, s. a. v. s., je moguće sa primjenjivanjem propisa koji se nalaze u Kur'anu i sunnetu i sa prihvatanjem Muhammeda, s. a. v. s., za svoga uzora i vodiča. Onaj ko voli Pejgambera bit će zajedno sa njim na ahiretu. Svakako da je naš Pejgamber, s. a. v. s., dostojan jedne takve ljubavi. Jer on je Allahov Miljenik. On, s. a. v. s., da bi iskazao ovu istinu, je  lično kazao: „Znajte da sam ja Allahov Miljenik i Njegov Prijatelj i ne hvališem se time. Na Kijametskom danu bajrak zahvale bit će u mojoj ruci.“ (Tirmizi)

Ljubav donosi bliskost prema onome ko se voli i prekriva nedostatke. Kada bi se požalili na male pogreške pojedinih ashaba koji su hazreti Pejgambera, s. a. v. s., voljeli više od života, Pejgamber, s. a. v. s., bi kazao: „On voli Allaha i Njegovog Poslanika“, i time pokazao da ne priliči kritikovati i gledati u male nedostatke jednog mu'mina koji iskreno i više od života voli Pejgambera, s. a. v. s.

Stranica 1 od 11

Pretraga