Riječ sunnet znači “put, običaj, pravac, karakter, stanje, ponašanje, djelovanje “ i slično.

Kao termin sunnet predstavlja sve ono što je hazreti Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, radio i preporučio da se radi. Sunnet je interpretacija islama životom Poslanika, salallahu alejhi ve sellem. Sunnet je živi Kur’an i Uzvišeni Govor u pojavnom obliku. U sadašnjici kada se spomene riječ hadis misli se i na sunnet, a isto tako kada se kaže sunnet misli se i na hadis. Oba termina se koriste uzajamno. Riječi Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, se nazivaju kavli sunnet, njegovi postupci fiili sunnet i ono što je dozvolio svojim ashabima, radijallahu anhu, da rade se zove takriri sunnet. 

Znanje je glava svakog djela. To je sredstvo spoznaje Allaha dž.š. i približavanja Njemu Uzvišenom. Uz to, ime “el-Alim” je jedno od Njegovih uzvišenih imena, a znanje je jedan od Njegovih sifata.

Znanje dolazi prije djela. Najprije se stječe znanje, a potom se, shodno tom znanju, čine djela. A iman je početna tačka svega. Iman prednjači u odnosu na znanje. Allahovi poslanici a.s. su ljude najprije pozivali imanu, a potom su one koji prihvate iman, podučavali znanju i pozivali na činjenje djelā.

U časnom ajetu se kaže:

„I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti. I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati.“ (El-Insan, 8-11)

Siroče ili jetim je dijete koje prije punoljetstva ostane bez oca. Period prije punoljetstva je period u kojem se  dijete ne može brinuti o sebi samom i potrebno je da bude pod nečijom zaštitom, starateljstvu i usmjeravanju. Zbog toga što su te stvari obaveze sa kojima je zadužen otac, pri definiciji jetima gubitak oca se uzima kao mjerilo.

Naš Gospodar u Časnom Kur'anu kaže:
„Jedite i pijte, samo ne pretjerujte! Zaista, On ne voli one koji pretjeruju.“ (El-Eʿaraf, 31)
Rasipanje je pretjerivanje i traćenje imovine, mogućnosti i prilika na nedozvoljen način i u nedozvoljene svrhe.
Rasipanje se u rječniku definiše kao pretjerano trošenje. Također, jedno drugo njegovo značenje jeste trošenje imovine ili novca na stvari sa kojima Allah, dželle šanuhu, nije zadovoljan. Kada se kaže taj i taj je protraćio svoju imovinu, razumijeva se da je ta osoba potrošila svoju imovinu na način i u svrhe sa kojima Allah nije zadovoljan.
Rasipanje je trošiti izvan potreba. Osoba koja rasipa je neuravnotežena osoba. To je osoba koja nije svjesna prave vrijednosti i sebe i svoje imovine. Takva osoba sve svoje traći zarad nekakvih jako prostih stvari. Rasipanje se ne čini samo sa novcem i imovinom. Rasipnik isprazno troši sve svoje dragocijenosti – i materijalne i duhovne.

Riječ „ilm“ znači znanje. Kao vjerski termin znači poznavati stvari koje su Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.v.s. naredili da se znaju. Temelj vjere islama, njegova duša i život je znanje. Bez znanja ne može se razmišljati o životu vjere islama i njegovom opstanku. Zbog toga su neprijatelji Islama najprije znanje označili kao neprijatelja.

Ustvari, znanje je uslov da se od taklid-i imana/oponašajući iman pređe na istinski iman i u imanu stekne jekin/ubjeđenje. Pitanja koja se vjeruju prvo se saznaju sa znanjem. Poslije, učenje dokaza vjerovanja je opet sa znanjem. Tamo gdje nema znanja teško je odvojiti dobro od lošeg, ispravno od pogrešnog. I pamet bez znanja je manjkava. Insan sa znanjem dobija vrijednost. Zapravo, prva zadaća Adema a.s. , je bila da svoj umet poduči znanju, da im ga omili i da ih podstiče na znanje.

Riječ praštanje dolazi od arapske riječi „'afv“ što znači „oprostiti pogrešku, eliminisati nešto, pobrisati, ne kazniti.“ U smislu ahlaka podrazumijeva spremnost čovjeka da odustane od odmazde, ne tražeći nadoknadu za svoja prava.

Biti spreman na oprost znači biti spreman preći preko učinjene nepravde, ali ujedno znači i odnositi se prema ljudima na najljepši način, postupajući u skladu lijepoga ponašanja (ahlaka).

Komšija je osoba izvan naše porodice s kojom dijelimo mnoge životne uslove. Kao što su nam komšije osobe koje s nama dijele istu zgradu, ulicu, također, naše komšije su i ljudi koji s nama dijele isti put, istu školu, isto radno mjesto, istu tržnicu, isto prijevozno sredstvo.

Naša vjera pravog komšiju opisuje kao osobu koja pomaže svog komšiju kad zapadne u siromaštvo, koja mu kada  zatraži pozajmi novac, koja mu čestita kada postigne neko dobro, koja mu izrazi saosjećanje i pruži utjehu kada ga zadesi nešto loše, koja ga obiđe kada se razboli, koja mu klanja dženazu kada umre i kao osobu koja nikada ne nanosi bol svome komšiji. Ovo su istovremeno i komšijske obaveze i prava.

Po pitanju razumjevanja i življenja vjere moramo paziti na dvije opasnosti:  ifrat (pretjerivanje) i tefrit (manjkavost). Ifrat je prelaziti sve granice i pretjerivati po nekom pitanju, a tefrit je, suprotno tome, lijenost, bezvoljnost, zanemarivanje ili nepridavanje nikakvog značaja nekom poslu ili djelu. Ukratko, prelaziti određene granice je pretjerivanje, a zaostajti i popuštati je manjkavost.

Naša vjera traži ravnotežu zmeđu ove dvije krajnosti, odnosno, traži da slijedimo srednji put koji zovemo Ehl-i sunnet i koji predstavlja put umjerenosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u oproštajnoj hutbi kazao:

„O Ljudi! Čuvajte se pretjerivanja. Razlog propasti prijašnjih ummeta je njihovo pretjerivanje u vjeri.“ (Ibn Hišam, Sira)

“I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha, u kojeg vjerujete.” (Ma’ide, 88)

“...Koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika... koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti.” (A’raf, 157)

Sa aspekta konzumacije određene vrste hrane ili pića, osnovno je da ta hrana odnosno piće bude mubah (dozvoljeno). U suštini, sve stvari su stvorene da bi se ljudi koristili njima. Stoga, sve ono što je u svojoj osnovi čisto i što nije štetno za čovjekov razum i zdravlje - meso određenih vrsta životinja, proizvodi poput pšenice, ječma, riže; voće, povrće i razne vrste čistih napitaka - su halal, i mogu se jesti odnosno piti.

Međutim, neke stvari, zbog toga što su štetne i što su u suprotnosti sa razumom i stvarnim potrebama čovjeka, u našoj vjeri su zabranjene za jelo i piće.

Riječ „ilm“ znači znanje. Kao vjerski termin znači poznavati stvari koje su Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.v.s. naredili da se znaju. Temelj vjere islama, njegova duša i život je znanje. Bez znanja ne može se razmišljati o životu vjere islama i njegovom opstanku. Zbog toga su neprijatelji Islama najprije znanje označili kao neprijatelja.

Ustvari, znanje je uslov da se od taklid-i imana/oponašajući iman pređe na istinski iman i u imanu stekne jekin/ubjeđenje. Pitanja koja se vjeruju prvo se saznaju sa znanjem. Poslije, učenje dokaza vjerovanja je opet sa znanjem. Tamo gdje nema znanja teško je odvojiti dobro od lošeg, ispravno od pogrešnog. I pamet bez znanja je manjkava. Insan sa znanjem dobija vrijednost. Zapravo, prva zadaća Adema a.s. , je bila da svoj umet poduči znanju, da im ga omili i da ih podstiče na znanje.

Stranica 1 od 4

Pretraga