Naš Gospodar u Časnom Kur'anu kaže:
„Jedite i pijte, samo ne pretjerujte! Zaista, On ne voli one koji pretjeruju.“ (El-Eʿaraf, 31)
Rasipanje je pretjerivanje i traćenje imovine, mogućnosti i prilika na nedozvoljen način i u nedozvoljene svrhe.
Rasipanje se u rječniku definiše kao pretjerano trošenje. Također, jedno drugo njegovo značenje jeste trošenje imovine ili novca na stvari sa kojima Allah, dželle šanuhu, nije zadovoljan. Kada se kaže taj i taj je protraćio svoju imovinu, razumijeva se da je ta osoba potrošila svoju imovinu na način i u svrhe sa kojima Allah nije zadovoljan.
Rasipanje je trošiti izvan potreba. Osoba koja rasipa je neuravnotežena osoba. To je osoba koja nije svjesna prave vrijednosti i sebe i svoje imovine. Takva osoba sve svoje traći zarad nekakvih jako prostih stvari. Rasipanje se ne čini samo sa novcem i imovinom. Rasipnik isprazno troši sve svoje dragocijenosti – i materijalne i duhovne.

Riječ „ilm“ znači znanje. Kao vjerski termin znači poznavati stvari koje su Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.v.s. naredili da se znaju. Temelj vjere islama, njegova duša i život je znanje. Bez znanja ne može se razmišljati o životu vjere islama i njegovom opstanku. Zbog toga su neprijatelji Islama najprije znanje označili kao neprijatelja.

Ustvari, znanje je uslov da se od taklid-i imana/oponašajući iman pređe na istinski iman i u imanu stekne jekin/ubjeđenje. Pitanja koja se vjeruju prvo se saznaju sa znanjem. Poslije, učenje dokaza vjerovanja je opet sa znanjem. Tamo gdje nema znanja teško je odvojiti dobro od lošeg, ispravno od pogrešnog. I pamet bez znanja je manjkava. Insan sa znanjem dobija vrijednost. Zapravo, prva zadaća Adema a.s. , je bila da svoj umet poduči znanju, da im ga omili i da ih podstiče na znanje.

Riječ praštanje dolazi od arapske riječi „'afv“ što znači „oprostiti pogrešku, eliminisati nešto, pobrisati, ne kazniti.“ U smislu ahlaka podrazumijeva spremnost čovjeka da odustane od odmazde, ne tražeći nadoknadu za svoja prava.

Biti spreman na oprost znači biti spreman preći preko učinjene nepravde, ali ujedno znači i odnositi se prema ljudima na najljepši način, postupajući u skladu lijepoga ponašanja (ahlaka).

Komšija je osoba izvan naše porodice s kojom dijelimo mnoge životne uslove. Kao što su nam komšije osobe koje s nama dijele istu zgradu, ulicu, također, naše komšije su i ljudi koji s nama dijele isti put, istu školu, isto radno mjesto, istu tržnicu, isto prijevozno sredstvo.

Naša vjera pravog komšiju opisuje kao osobu koja pomaže svog komšiju kad zapadne u siromaštvo, koja mu kada  zatraži pozajmi novac, koja mu čestita kada postigne neko dobro, koja mu izrazi saosjećanje i pruži utjehu kada ga zadesi nešto loše, koja ga obiđe kada se razboli, koja mu klanja dženazu kada umre i kao osobu koja nikada ne nanosi bol svome komšiji. Ovo su istovremeno i komšijske obaveze i prava.

Po pitanju razumjevanja i življenja vjere moramo paziti na dvije opasnosti:  ifrat (pretjerivanje) i tefrit (manjkavost). Ifrat je prelaziti sve granice i pretjerivati po nekom pitanju, a tefrit je, suprotno tome, lijenost, bezvoljnost, zanemarivanje ili nepridavanje nikakvog značaja nekom poslu ili djelu. Ukratko, prelaziti određene granice je pretjerivanje, a zaostajti i popuštati je manjkavost.

Naša vjera traži ravnotežu zmeđu ove dvije krajnosti, odnosno, traži da slijedimo srednji put koji zovemo Ehl-i sunnet i koji predstavlja put umjerenosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u oproštajnoj hutbi kazao:

„O Ljudi! Čuvajte se pretjerivanja. Razlog propasti prijašnjih ummeta je njihovo pretjerivanje u vjeri.“ (Ibn Hišam, Sira)

“I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha, u kojeg vjerujete.” (Ma’ide, 88)

“...Koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika... koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti.” (A’raf, 157)

Sa aspekta konzumacije određene vrste hrane ili pića, osnovno je da ta hrana odnosno piće bude mubah (dozvoljeno). U suštini, sve stvari su stvorene da bi se ljudi koristili njima. Stoga, sve ono što je u svojoj osnovi čisto i što nije štetno za čovjekov razum i zdravlje - meso određenih vrsta životinja, proizvodi poput pšenice, ječma, riže; voće, povrće i razne vrste čistih napitaka - su halal, i mogu se jesti odnosno piti.

Međutim, neke stvari, zbog toga što su štetne i što su u suprotnosti sa razumom i stvarnim potrebama čovjeka, u našoj vjeri su zabranjene za jelo i piće.

Riječ „ilm“ znači znanje. Kao vjerski termin znači poznavati stvari koje su Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.v.s. naredili da se znaju. Temelj vjere islama, njegova duša i život je znanje. Bez znanja ne može se razmišljati o životu vjere islama i njegovom opstanku. Zbog toga su neprijatelji Islama najprije znanje označili kao neprijatelja.

Ustvari, znanje je uslov da se od taklid-i imana/oponašajući iman pređe na istinski iman i u imanu stekne jekin/ubjeđenje. Pitanja koja se vjeruju prvo se saznaju sa znanjem. Poslije, učenje dokaza vjerovanja je opet sa znanjem. Tamo gdje nema znanja teško je odvojiti dobro od lošeg, ispravno od pogrešnog. I pamet bez znanja je manjkava. Insan sa znanjem dobija vrijednost. Zapravo, prva zadaća Adema a.s. , je bila da svoj umet poduči znanju, da im ga omili i da ih podstiče na znanje.

Držati se date riječi odnosno ispunjavanje ugovora znači biti lojalan, održati riječ i dosljedan onoga na šta se čovjek obavezao.... U ajetima i hadisima spomenuto je kako je pridržavanje ugovora jedna od osobina potpunih vjernika (Muminun, 8; Mearidž, 32)

Najljepši primjer nam je Hz. Pejgamberov, s.a.v.s., život ispunjen  odanošću i vjernošću, koji je čak i kod onih koji su ga negirali bio poznat pod nadimkom el-Emin – pouzdani, povjerljivi.  Zato je izvršavanje obećanja jedna od najistaknutijih osobina jednog potpunog vjernika. 

Hz. Pejgamber, s.a.v.s., kaže da je držanje date riječi od imana i kaže da je jedna od znakova licemjerstva to kada čovjek obeća a ne ispuni.  Oni koji krše svoje obećanje biće poniženi i na dunjaluku, a pogotovo na ahiretu. Kaže se u jednom hadis-i šerifu. “Na kijametskom danu, za svakog izdajnika bit će pobodena zastava, te će se reći to je izdaja/nevjerstvo toga i tog.”

Mahremijet je riječ koja u arapskom dolazi od riječi haram i znači haram ili zabranjeno. Svaka radnja koja je zabranjena zove se haram. Za tu stvar koja je haram može se takođe reći da je mahrem ili muharrem a za stanje zabranjenosti kaže se mahremijjet ili u drugom značenju nešto što se ne smije dirati.

Mahremijet ili tajnovitost u privatnom životu je nešto što je urođeno(fitret) kod čovjeka. Naša vjera posvetila je ovom osječaju značajnu pažnju i u vezi toga postavila određena pravila. Kuća nije samo mjesto u kom se čuvamo od hladnoće i toplote nego je i mjesto u kom se čuva mahremijjet. Mahremijjet je za osobe, porodice ili društva posebno polje koje se pokriva i ne smije se dirati. Čuvanje mahremijjeta je manifestacija stida koji se nalazi u čovjeku.

Ibadet je cijeli svoj život urediti prema Allahovim dž.š. naredbama i zabranama, i izvršiti obavezu zahvale na bezbrojnim blagodatima koje je Uzvišeni Allah dao. Ibadet je usmjeriti se Njemu, uočavajući svoje nedostatke, slabost i siromaštvo spram Njega Uzvišenog, i pogeti glavu spram Njegovog besprimjernog savršenstva i moći. Iako čovjek posjeduje izvanredne osobine, zbog razuma (akla) koji mu je dat, on je i jako slabašno stvorenje. Toliko slabašan da će biti slabiji i od jedne mušice...

Stoga rob treba biti svjestan te svoje nemoći i ne treba da prelazi svoje granice. Treba da se pokori naredbama Allaha, dželle šanuhu, Gospodara svijetova, Vladara Sudnjega dana. Jedino Njemu treba da ibadet čini i samo od Njega da moli pomoć. Treba da zna svrhu stvaranja i kome treba da ibadet čini.

Stranica 1 od 3

Pretraga