Riječ praštanje dolazi od arapske riječi „'afv“ što znači „oprostiti pogrešku, eliminisati nešto, pobrisati, ne kazniti.“ U smislu ahlaka podrazumijeva spremnost čovjeka da odustane od odmazde, ne tražeći nadoknadu za svoja prava.

Biti spreman na oprost znači biti spreman preći preko učinjene nepravde, ali ujedno znači i odnositi se prema ljudima na najljepši način, postupajući u skladu lijepoga ponašanja (ahlaka).

Komšija je osoba izvan naše porodice s kojom dijelimo mnoge životne uslove. Kao što su nam komšije osobe koje s nama dijele istu zgradu, ulicu, također, naše komšije su i ljudi koji s nama dijele isti put, istu školu, isto radno mjesto, istu tržnicu, isto prijevozno sredstvo.

Naša vjera pravog komšiju opisuje kao osobu koja pomaže svog komšiju kad zapadne u siromaštvo, koja mu kada  zatraži pozajmi novac, koja mu čestita kada postigne neko dobro, koja mu izrazi saosjećanje i pruži utjehu kada ga zadesi nešto loše, koja ga obiđe kada se razboli, koja mu klanja dženazu kada umre i kao osobu koja nikada ne nanosi bol svome komšiji. Ovo su istovremeno i komšijske obaveze i prava.

Po pitanju razumjevanja i življenja vjere moramo paziti na dvije opasnosti:  ifrat (pretjerivanje) i tefrit (manjkavost). Ifrat je prelaziti sve granice i pretjerivati po nekom pitanju, a tefrit je, suprotno tome, lijenost, bezvoljnost, zanemarivanje ili nepridavanje nikakvog značaja nekom poslu ili djelu. Ukratko, prelaziti određene granice je pretjerivanje, a zaostajti i popuštati je manjkavost.

Naša vjera traži ravnotežu zmeđu ove dvije krajnosti, odnosno, traži da slijedimo srednji put koji zovemo Ehl-i sunnet i koji predstavlja put umjerenosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u oproštajnoj hutbi kazao:

„O Ljudi! Čuvajte se pretjerivanja. Razlog propasti prijašnjih ummeta je njihovo pretjerivanje u vjeri.“ (Ibn Hišam, Sira)

Jezik je jedan od velikih Allahovih nimeta i nebrojenih Njegovih dobrota.  To je obimom mali organ, međutim, velik je u smislu pokornosti i činjenja grijeha. Vjerovanje i kufr-nevjerovanje nastaju njegovim svjedočenjem.  Imana kao najveće tačke pokornosti, i kufra kao najveće tačke nepokornosti (isjan).

Zbog grijeha koje ljudi počine jezikom, bit će strmoglavljeni u džehennem. Spasit će se onaj koji se bude čuvao šerra svog jezika i koji ga ukrasi islamskih edebom, te drži u okviru halala. 

Najveći broj grijeha od svih organa čovjek počini svojim jezikom. Zato što se jezik ne umara, konstantno može činiti grijeh za razliku od drugih organa. Ukratko, jezik je najveća alatka šejtanova kojom on zavodi ljude.

Hazreti Muhammed, s. a. v. s., je milost svijetovima, i u isto vrijeme i najmiliji Allahov, dž. š., rob. Kako god je on Allahov, dž. š., najdraži rob, također, i mu'mini njega najviše vole. Jer ljubav prema Poslaniku, s. a. v. s., je jedan od temelja imana. Vjerovjesnik, s. a. v. s., je kazao: „Nijedan od vas neće biti vjernik dok mu ja ne budem draži od njegovog roditelja, dijeteta i cijelog svijeta.“ (Buharija) 

Voljeti Pejgambera, s. a. v. s., je moguće sa primjenjivanjem propisa koji se nalaze u Kur'anu i sunnetu i sa prihvatanjem Muhammeda, s. a. v. s., za svoga uzora i vodiča. Onaj ko voli Pejgambera bit će zajedno sa njim na ahiretu. Svakako da je naš Pejgamber, s. a. v. s., dostojan jedne takve ljubavi. Jer on je Allahov Miljenik. On, s. a. v. s., da bi iskazao ovu istinu, je  lično kazao: „Znajte da sam ja Allahov Miljenik i Njegov Prijatelj i ne hvališem se time. Na Kijametskom danu bajrak zahvale bit će u mojoj ruci.“ (Tirmizi)

Ljubav donosi bliskost prema onome ko se voli i prekriva nedostatke. Kada bi se požalili na male pogreške pojedinih ashaba koji su hazreti Pejgambera, s. a. v. s., voljeli više od života, Pejgamber, s. a. v. s., bi kazao: „On voli Allaha i Njegovog Poslanika“, i time pokazao da ne priliči kritikovati i gledati u male nedostatke jednog mu'mina koji iskreno i više od života voli Pejgambera, s. a. v. s.

Držati se date riječi odnosno ispunjavanje ugovora znači biti lojalan, održati riječ i dosljedan onoga na šta se čovjek obavezao.... U ajetima i hadisima spomenuto je kako je pridržavanje ugovora jedna od osobina potpunih vjernika (Muminun, 8; Mearidž, 32)

Najljepši primjer nam je Hz. Pejgamberov, s.a.v.s., život ispunjen  odanošću i vjernošću, koji je čak i kod onih koji su ga negirali bio poznat pod nadimkom el-Emin – pouzdani, povjerljivi.  Zato je izvršavanje obećanja jedna od najistaknutijih osobina jednog potpunog vjernika. 

Hz. Pejgamber, s.a.v.s., kaže da je držanje date riječi od imana i kaže da je jedna od znakova licemjerstva to kada čovjek obeća a ne ispuni.  Oni koji krše svoje obećanje biće poniženi i na dunjaluku, a pogotovo na ahiretu. Kaže se u jednom hadis-i šerifu. “Na kijametskom danu, za svakog izdajnika bit će pobodena zastava, te će se reći to je izdaja/nevjerstvo toga i tog.”

Naša lijepa vjera, čiji je jedan od ciljeva i uspostava zdravog društva, veliki značaj pridaje porodici. Jer porodica je temelj društva. Društva se formiraju od porodica. Ako je porodica zdrava, i društvo je zdravo. Sreća i spokoj jednog društva zavisi od sreće i spokoja porodice.

Sreća u jednoj porodici zavisi od međusobne ljubavi, poštovanja i prijateljskog odnosa između majke, oca i djece. Jer ljubav se nalazi u čovjekovoj prirodi i svaki insan ima potrebu za tim. Kako god tijelo, da bi bilo jako i snažno, ima potrebu za raznom hranom i duša, da bi bila jaka i zdrava, ima potrebu za ljubavlju i prijateljstvom.

Hizmet (služenje, dobrovoljni/volonterski rad) je ogledalo vjernika. Mjerilo imana. U kojoj mjeri rob poznaje svog Gospodara toliko je milostiv prema Njegovim robovima i toliko im služi i koristi. Kao što kaže Poslanik s.a.v.s., pravi musliman je onaj od kojeg su sigurni svi ljudi, od kojeg niko ne vidi štetu nego samo korist. Onaj u koga ljudi nemaju povjerenja, ko ne voli ljude i koga ljudi ne vole, taj ne može osjetiti slast imana. (Buhari, Muslim, Ebu Davud)

Velikani su hizmet ljudima oduvijek smatrali velikim ibadetom. Sljedeći hadis je njihov temeljni princip: 

"Svi ljudi su jedna porodica. A najbolji od njih je onaj ko im najviše koristi" (Ebu Ja'la, Musned)   

„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.“ (El-Hudžurat, 10)

"Nijedan od vas neće biti pravi vjernik sve dok ne bude želio svome bratu i prijatelju ono što želi sebi." (Nevevi, Rijadu-s-salihin)

"Sedam vrsta ljudi će biti u Allahovom hladu na dan kada nikakvog drugog hlada - osim Njegovog - neće biti. Jedni od njih su i dva prijatelja koji se vole isključivo u ime Allaha, zbog te ljubavi se sastaju i u toj ljubavi se rastaju.“ (Buharija, Muslim, Tirmizi)

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Musliman je muslimanu brat, neće mu učiniti nasilje niti će ga ostaviti samog u opasnosti. Ko se nađe uz svog brata koji je u kakvoj potrebi, Allah će se naći uz njega kad on bude u nekoj potrebi, ko otkloni od muslimana kakvu nevolju, Allah će otkloniti od njega jednu od nevolja Sudnjega dana, a ko sakrije muslimanu kakvu mahanu, Allah će sakriti njegovu mahanu na Sudnjem danu.“ (Buharija, Muslim)

Poniznost je jedna lijepa osobina koju Uzvišeni Allah želi da posjeduje svaki rob sa kojim je On zadovoljan. Poniznost je ostaviti oholost, uobraženost i nadmenost. Poniznost je prihvatiti istinu  bez obzira od koga dolazila, biti poslušan Uzvišenom Hakku i prema ljudima biti jednostavan. Poniznost je svakog muslimana smatrati boljim od sebe, a sebe smatrati lošijim od svakog muslimana. Poniznost je kloniti se buntovništva naspram Allahovih naredbi, pokoravati se Uzvišenom Allahu i biti poslušan Njegovom Resulu, sallallahu alejhi ve sellem. Poniznost je u svim našim postupcima biti umjeren i blago postupati.

Uzvišeni Allah kaže: „I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Lukman, 18)

Ibn Ata, kaddesallahu sirrehu, je rekao: „Poniznost je prihvatiti istinu bez obzira ko je kazao.“ (Kušejri, Risala)

Stranica 1 od 4

Pretraga