Paziti se rasipanja

Naš Gospodar u Časnom Kur'anu kaže:
„Jedite i pijte, samo ne pretjerujte! Zaista, On ne voli one koji pretjeruju.“ (El-Eʿaraf, 31)
Rasipanje je pretjerivanje i traćenje imovine, mogućnosti i prilika na nedozvoljen način i u nedozvoljene svrhe.
Rasipanje se u rječniku definiše kao pretjerano trošenje. Također, jedno drugo njegovo značenje jeste trošenje imovine ili novca na stvari sa kojima Allah, dželle šanuhu, nije zadovoljan. Kada se kaže taj i taj je protraćio svoju imovinu, razumijeva se da je ta osoba potrošila svoju imovinu na način i u svrhe sa kojima Allah nije zadovoljan.
Rasipanje je trošiti izvan potreba. Osoba koja rasipa je neuravnotežena osoba. To je osoba koja nije svjesna prave vrijednosti i sebe i svoje imovine. Takva osoba sve svoje traći zarad nekakvih jako prostih stvari. Rasipanje se ne čini samo sa novcem i imovinom. Rasipnik isprazno troši sve svoje dragocijenosti – i materijalne i duhovne.

Rasipnikom se naziva osoba koja traći svoj jezik, oči, misli, ljubav, vrijeme i novac. Također, rasipnik je i osoba koja petlja (radi) sa haram poslovima. Jezik koji govori laži traći svoje riječi. Oko koje ljude posmatra sa zavidnošću i potcjenjivanjem traći svoje poglede. Život koji prođe u zabavi i haram poslovima je protraćen život. Pamet koja smišlja podvale i izdaje je protraćena pamet. Ukratko, sve što se koristi na haram način označava traćenje (rasipništvo).
Kada se kaže rasipništvo, prvo što na um pada je bacanje hljeba i hrane u smeće. Naravno, i to je rasipništvo. Međutim, suštinsko rasipništvo je koristiti hranu koja ulazi u tijelo na putu nepravde i pokvarenosti. Takav neko je rasipnik čak i kada bi jeo hranu sa smeća.
Prema Elmalili Hamdi Jazaru, rahmetullahi alejhi, trošenje koje se smatra dozvoljenim u islamu je ono koje se čini radi neke potrebe, nužde ili radi nekog hajra. Bogatstvo je dozvoljeno, čak u nekim okolnostima i preporučeno, međutim, voditi jedan život u izobilju i raskalašenosti među ljudima koji su u potrebi, i praviti se da ih se ne vidi, ulazi u pojam rasipništva zato što se na takvo nešto ne gleda blagonaklono. Luksuzno trošenje koje se čini samo radi zadovoljenja sebičnih osjećaja i razonode je također rasipništvo.
Na pročelju stvari koje čovjeka odvode u rasipništvo dolaze nefsanske bolesti kao što su pohlepa, proždrljivost i gramzivost. Pohlepa označava osjećanje prekomjernog željenja nečega i ona čovjeka pokreće na neobaziranje na granice i pretjeranost, a to biva uzrokom rasipništva.


Rasipništvo je haram


Rasipništvo je ne koristiti imovinu na suštinske stvari već na način koji će biti uzrok da ona nestane – i to je haram. Imovina je jedna dunjalučka blagodat i emanet koji je robu dao Allah, dželle šanuhu. Insan u dunjalučkom životu sa imetkom dobiva udobnost (mir, spokoj).
Insan treba da se angažuje da i drugi sa dunjalučkom imovinom postignu udobnost i spokoj kada su u potrebi za tim, a to znači da insan kada posjeduje imovinu pomogne onima koji su potrebi. Ukoliko ne bude tako postupao, a bude trošio svoj imetak na način kako Allah nije naredio, on nije ispunio taj emanet već ga je izdao.
Većinu naših ibadeta mi obavljamo trošeći određenu količinu našeg imetka. Naprimjer, farz pokrivanja stidnih dijelova tijela, koji je i jedan od namaskih šartova (uslova), mi možemo izvršiti tako što potrošimo dio novca na odjeću. Da bi se mogao obaviti hadž, dati zekat, voditi džihad, dati sadake koje su vadžib, izvršiti kefaret, izvršiti oporuku onih koji su umrli i da bi se činila druga dobra djela (da bi se podigle džamije, izgradile medrese, bolnice, javne česme i drugi hizmeti koji će služiti dobrobiti naroda), treba se potrošiti određeni dio novca ili nekog drugog imetka.
U časnom ajetu koji govori o nužnosti dozvoljenog, razumnog i promišljenog trošenja, čuvajući se rasipništva, se kaže:
„Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku-namjerniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.“ (El-Isra, 26, 27)
U tefsiru ''Hulasatu-l-bejan'' u komentaru ovog ajeta se kaže:
„Rasipništvo se nalazi na čelu loših osobina koje čovjeka bacaju u opasne sitauacije. Zbog toga Uzvišeni Allah zabranjuje rasipništvo obznanjujući da su rasipnici šejtanova braća.“
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio mu'minima rasipništvo, ukazao je na rasipanje vode prilikom abdesta – a to je dovoljno da se to rasipanje prekori. Prema onome što je preneseno u Bejdavijevom tefsiru, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao ashabu Sa'du, radijallahu anhu, kada je on uzimao abdest:
Kakvo je to rasipanje, o Sa'du?
Zar se i prilikom abdesta može rasipati, o Allahov Poslaniče?
Da, čak da abdestiš i u rijeci opet je rasipanje – kazao je hazreti Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem. (Ibn Madže, Taharet, 5; Ahmed ibn Hanbel, Musned 2/221; Bejheki, Šuabu-l-iman, br. 2788)
Prema mjerilima koja je uspostavio Šerijat, svaka imovina koja se potroši na batil (ono što je suprotno istini i suštini) i izvan potreba je rasipništvo.
U časnom ajetu u kojem se spominje čuvanje od rasipništva, a to je jedna od osobina Allahovih lijepih i dobrih robova, se kaže:
„I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.“ (El-Furkan, 67)
Bejdavi, rahmetullahi alejhi, u komentaru ovoga ajeta rasipanje karakteriše kao trošenje koje se čini radi nekog grijeha i za stvari koje su neposluh prema Allahu, dželle šanuhu.
Prema ovome tefsiru, značenja časnog ajeta je: Allahovi iskreni robovi su oni koji ne troše svoje imetke na grijehe i neposluh, i to su oni koji ne žale da potroše tamo gdje je potrebno.
Tri potrebe
Naši alimi su nam pomogli da pronađemo srednji put između škrtosti i rasipništva, pa su tako stvari koje se smatraju potrebama i koje naša vjera dozvoljava podijelili u tri grupe:
1) nužnosti,
2) potrebe,
3) prijatnosti (dobrote).
Nužnosti su najminimalnije stvari na koje smo primorani radi vođenja našeg života kao što su: jesti toliko da se ne umre, obući se toliko da se zaštiti od hladnoće i sl.
Portrebe su stvari za kojima svako ima potrebu radi vođenja jednog zdravog života kao što su: smještaj, grijanje, jelo i piće i sl.
Prijatnosti (dobrote) su stvari koje našem životu dodaju ljepotu i koje su nam korisne kao što su: lijepa odjeća, ukusna jela i sl.
Međutim, ne ubraja se u prijatnost svaka stvar koju poželimo i koja nam se sviđa. Jer, naši prohtjevi, koji ne poznaju zasićenje, mogu poželjeti mnoge stvari koje, u suštini, nemaju nikakve koristi i koje suštinski ne obogaćuju naš život – čak to može biti čista pohlepa. Ponekad, stvari koje nam se sviđaju, u osnovi, mogu proizilaziti od ponašanja koje naša vjera zabranjuje poput samopokazivanja, zavidnosti, nadmenosti, itd. Primjeri takvih stvari su odjeća koju neka žena obuće u inat drugoj ženi jer je ne podnosi, svečanost koju pripremi neki bogataš radi pokazivanja...
Džabir, radijallahu anhu, jedan od ashaba našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pripovijeda:
Kupio sam na tržnici meso, dao sam ga nosaču i krenuo kući. Na putu me je sustigao hazreti Omer, radijallahu anhu, i upitao:
Šta ti je to?
Poželio sam se mesa pa sam otišao i kupio – kazao sam.
Zar ti uzimaš sve što ti duša poželi? Čovjeku je dovoljno rasipanja da radi sve što mu duša poželi – ukori me hazreti Omer. (Muvetta)


Istinsko bogatstvo je zadovoljstvo


Ono što će čovjeka spasiti od ropstva beskrajnim željama nije gomilanje imetka, štaviše, kako se imovina povećava i pohlepa raste. Istinsko bogatstvo je zadovoljstvo onim što se ima. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, je kazao:
„Istinsko bogatstvo nije mnoštvo imetka već bogatstvo duše.“ (Buharija)
Zaista, ako je srece tjeskobno i siromašno, cijeli dunjaluk postaje tjeskoban. S te tačke gledišta, srce nezadovoljnog bogataša ima više potrebu za novcem nego siromah čije je srce široko (prostrano).
„Jedan čovjek je dao čuvenom sufiji Džunejdu Bagdadiju, kuddise sirruhu, pet stotina zlatnika i zatražio da ih podijeli siromasima. Veliki evlija je upitao čovjeka da li ima još novca. Čovjek je odgovorio da ima. Potom ga je upitao da li bi želio da ima još više. Čovjek je odgovorio da bi želio. Na to mu Džunejd Bagdadi, kuddise sirruhu, vrati zlatnike i reče: 'Ti za ovim imaš više potrebu nego mi.'“
Imam Gazali, rahmetullahi alejhi, pojašnjava kako sa nama ovlada nezadovoljstvo:
„Kada šejtan u srcu čovjeka vidi strast prema kući, stvarima, odjeći i ukrašavanju kuće, on se tu smjesti i to srce mu postane dom. Gleda kako da iskoristi te njegove slabosti. Odmah ga nagovara da obnovi svoju kuću, ukrasi zidove i plafone i da je širi. Nagovara ga da se ukrašava sa odjećom i prevoznim sredstvima. Konačno, tu osobu tokom njenog života učini pripremnom (poslušnom) za svoje naredbe. Zapravo, osobi koja padne po ovom pitanju u šejtansku zamku i ne treba neka druga zamka. Jer, te slabosti stalno vuku jedna drugu. Tako ta osoba sve do svoje smrti ide šejtanovim putem i juri za svojim željama. Za takve osobe je strahovati da će doživjeti loš svršetak. Da nas Allah sačuva od lošeg završetka.“

VE-L-HAMDU LILLAHI RABBI-L-ALEMIN

Više iz iste kategorije: « Odnos prema komšijama

Pretraga