Jedna od srčanih bolesti jeste i ljubav prema dunjaluku. Vezivanje srca za dunjaluk je jako teška bolest. Srce (kalb) je mjesto Allahovog pogleda (nazara) i ulazak drugih ljubavi u njega mimo ljubavi prema Allahu prouzrokuje da to srce umre. Hrana srca je spoznaja Uzvišenog i ljubav prema Njemu. A razlog njegove propasti jeste okretanje drugim ljubavima mimo ljubavi prema Uzvišenom.

Ljubav prema dunjaluku je majka svih grijeha i loših djela. Cilj slanja Objava i pejgambera jeste da ljude pozovu ahiretu, da se klonu dunjaluka, da ne vežu svoja srca za njega te da ukažu na to da je on prolazan i mjesto iskušenja. Za dunjalučki život Uzvišeni u Kur’an-i Kerimu kaže: “Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je - život, kad bi samo oni znali!” (Ankebut. 64) Mnogo je ajeta u Kur’anu koji ljude podstiču da se okrenu ahiretu. Zbog toga su i pejgamberi slani da ljude pozivaju i podstiču na ahiret. 

Vrijeme u kojem živimo je vrijeme gdje je srž svega izopačena, puna razvrata, vještačke prirode i vrijeme kada je istina rastrgana. 

Fitret, ono s čime je insan rođen, se smatra kao nešto nebitno i beznačajno i biva uzrok tome da insan protrati svoj fitret, odnosno svrhu njegova stvaranja, u nešto nebitno i malo. Svjedoci smo da se sve ono što insan dodirne, naša jela, pića, voda, zrak, moral, zajednica i život, naša shvatanja i razmatranja, velikom brzinom pokvari. 

Mi, kao insani, smo žrtve tog razvrata i pokvarenosti. Nasuprot tome, postoji i stanje islaha tj. nastojanje da se stvar ispravi odnosno vrati svome prvobitnom čistom izvoru. Muslihi (oni koji ispravljaju, popravljaju) i iskreni nastoje da isprave ovu stanje pokvarenosti. 

Najrasprostranjenije značenje riječi islah u našoj vjeri jeste vraćanje na izvor odnosno izvorni, izveden iz korijena s-l-h. Neke od riječi kao što su: sulh/mir, maslahat/uzrok dobra, salah/ smirenost, salih/odgovarajući izvedene su iz ovog korijena. Suprotno od islaha je ifsad, što znači pokvariti nešto, učiniti da nešto promjeni izgled ili stanje. 

Tri vrste ljubavi zauzimaju mjesto u srcu čovjeka.  Ljubav prema dunjaluku, ahiretu i ljubav prema Uzvišenom Gospodaru. Onaj ko na putu duhovnog odgoja uzme sebi u obavezu odlazak na manevi sohbete, i ispunjava vird s punim ihlasom, u njegovom srcu nestat će ljubavi prema dunjaluku, pa čak i prema ahiretu. Ostat će, samo i samo,  čista ljubav prema Gospodaru dž.š.

Od najvažnijih osobenosti sohbeta jeste to da on priskrbljuje muhabbet prema Uzvišenom Gospodaru, što rezultira ljubavlju prema svim Njegovim stvorenjima.

U sohbetu se nalazi toliki bereket da, zahvaljujući njemu, čovjek dobiva snagu da radi mnoga djela čak iako su teška. Cilj je evlijanski sohbet. A ako to nije moguće, onda treba da se redovno čitaju i prenose riječi i izreke Allahovih dostova.

Zikr je sjećanje, prisjećanje, spominjanje Allaha Uzvišenog.  Neki alimi čak su kazali da je zikr, zapravo, svaka vrsta pokreta, radnje i riječi koja čovjeku donosi sevape. Spominjanje Allaha je  Kur’anski imeperativ, naredba. “Sjećajte se vi Mene i Ja ću se vas sjetiti.” (Bekara, 152) 

“O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite.” (Enfal, 45)

Ovo su samo neki od ajeta u vezi s tim. 

Zikr se može činiti srcem i jezikom. Međutim, pravi i stvarni zikir jeste srcem. Zato što zikir  jezikom ne biva makbul/primljen, ukoliko ga ne prati srce. Zikr jezikom je samo sredstvo veze između  srca i Allaha. 

Pravilna ispunjenost sadašnjeg vremena ili vukuf-i zaman znači biti svjestan važnosti svakog trenutka. Tragalac za istinom mora znati koja su najhairnija djela za njega/nju i treba da ih i izvršava. Svoje vrijeme treba da ispuni činjenjem raznih zikrova, mora paziti na ponašanje svoga nefsa, a ako su njegova djela lijepa i dobra onda treba da je zahvalan. Zahvalnost je vrsta zikra. Ako je insan zagazio u ružna i loša djela odmah treba da se pokaje i da prigrli činjenje istigfara koji je također vrsta zikra. Insan se mora truditi da sve svoje prijašnje nedostatke i nepotpunosti izbjegne i odstrani od sebe. Sa svakim dahom koji udahne, čovjek treba provjeravati stanje svoga srca i da li mu je nefs u stanju smirenosti i zikra ili je u gafletu. Arifi za ovakav hal kažu da je to stanje ma’nevijatske pripravnosti.   

Uzvišeni Allah u Kur'an-i Kerimu kaže:

„O vjernici! Allaha mnogo spominjite!“ (El-Ahzab, 41)

Postoji mnogo ajeta i hadisa koji naređuju zikr. Po pitanju koristi, sevapa i vrijednosti zikra također postoje mnogi ajeti i hadisi, a njihov broj ukazuje da je zikr za jednog mu'mina razlog života. Zato što su se lično osvjedočili o njegove dobrote i koristi, Allahovi dostovi, koji su svoja srca oživili sa zikrom, svim ljudima su uporno preporučivali zikr. Koliko insan čini zikr sa svojim jezikom i srcem i koliko ustraje u tome, toliko postiže božanskih darova i nagrada. Nakon namaza i imana, Allahovi dostovi najviše su se bavili zikrom.

Nemarnost/gaflet je stanje kada se čovjek prilagođava svojim nefsanskim prohtjevima, gubi svoje vrijeme na besposlice, nemogućnost da shvati i preda pažnju značajnosti i vrijednosti bitnih stvari. Kada insan se oda svojim nefsanskim prohtjevima onda zaboravlja Allahova naređenja i zabrane te nije svjestan stvarnosti stanja svog srca. 

Na osnovu tumačenja Muhammed b. Ebû Verd'e (k.s) postoje dvije vrste gafleta: 

Jedan je gaflet naspram milosti a drugi je gaflet naspram stanja kaznih koje će doći.

Gaflet naspram milosti je prepreka uspinjanju, dok gaflet naspram kazni udaljava od ibadeta. Onaj ko se spasi od stanja gafleta/nemara taj se uzdiže. 

Hamdûn el-Kassâr (k.s) opisujući gaflet rekao je sljedeće: "Gaflet je stanje kada rob zaboravi Rabba, ne traži Rabbovo Zadovoljstvo i on je taoc svoga nefsa. Tada rob se ukrašava samo za dunjaluk i u tom stanju ne može za sebe pridobiti niti korist a niti štetu i on samo želi da bude viđen u očima drugih ljudi.

Stranica 1 od 6

Pretraga