Allah uzivšeni kaže:“Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: Oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (el-Feth, 29)

Ako bismo definisali ko je ashab najjednostavnija definicija bi bila da je ashab svaki musliman koji je sreo Poslanika, a.s., i umro kao musliman. Ovdje ćemo nama radi pouke navesti riječi jednog od ashaba Abdullaha ibn Mesuda koji je rekao: “Ko se hoće ugledati na nekoga neka se ugleda na one koji su umrli, jer za živog nije sigurno da neće izazvati smutnju.”

Sve stvoreno u kosmosu kreće se u skladu svojegravitacijske sile, a sâm kosmos se kreće po Božijoj odredbi. Svako to kretanje događa se u skla- du apsolutne moći Gospodara svjetova i vodi Njemu. Sve stvoreno spominje i veliča svoga Gospodara i na svoj način teži Njemu. Kada je riječ o čovjeku, on sa ljubavlju pohranjenom u svojoj čistoj prirodi (fitret) također teži svome Gospodaru. Došao je od svoga Gospodara i sigurno će se opet Njemu vratiti.
U osnovi svih tih kretanja nalazi se ljubav (muhabbet). Kada bi se ljubav odvojila od kosmosa i čovjeka, kosmos bi postao besmislen, besciljan i prazan, a ljudi bi postali beživotna trupla bez energije, nade i nastojanja. Može se reći da je ljubav srž i duša našeg života. Sve zapovijedi i naredbe našeg Gospodara izražavaju poziv bliskosti Njemu, upućen sa ljubavlju. Svaka naredba je poput duhovnog užeta koje približava Njemu, a svaka zabrana je uklanjanje prepreka koje mogu prekinuti uže ljubavi (muhabbeta) pruženo prema Njemu.

Povjerljivost je jedna od najvažnijih karakteristika vjernika. Svaki čovjek koji vjeruje u Allaha i onaj svijet, mora biti od povjerenja. Ustvari, jedno od značenja riječi ''mumin'' jeste i povjerljiv. Shodno tome nezamislivo je da vjernik bude osoba koja je nepovjerljiva, i koja ne stoji iza onog što kaže. Jer to su osobine munafika.

Povjerljiva osoba je osoba kod koje su ispravne i riječi i djela. Osoba koja govori ono što radi, govori ono što jeste, ne skriva istinu, pokuzuje se onakvim kakav jeste, na vanjštini manifestuje ono što zna i ono što vjeruje. Biti povjerljiv znači biti iskren.

Biti od povjerenja također znači i imati svojstvo čuvanja emaneta. Mumin koji je sposoban da čuva emanet je na uvijek na hajru.

Iz hadisa u kojem se kaže: ''Znanje je farz svakom muslimanu i muslimanki'' (Bejhaki), biva jasno da je stjecanje znanja stroga obaveza svakom muslimanu, međutim koje je to znanje koje je farz, ostaje da se nauči.

Znanje koje se spominje u hadisu je dio ilma koji je farzi-ajn.A to je ono što treba da zna svaki musliman. Kad kažemo da je nešto farz, onda to znači da je nužno i potrebno do te mjere kao što nam je potrebna hrana, piće i zrak.

Kako god je farz činjenje određenih djela, isto tako je farz i usvojiti znanje o istim. A na mjesto onog što je farz ne može ništa drugo doći kao zamjena. Ukoliko neko ne izvrši jedan farz, koliko god da na mjesto toga učini nekog drugog dobra, to ne može nadoknaditi ni nadomjestiti mjesto farza.

Spomenuta u Kur’anu, duhovna putovanja ili izgradnja i odgajanje duše bila su tema svih islamskih prvaka kroz historiju islama. Metodi su se tu i tamo razlikovali, ali je cilj uvijek bivao isti – odgojiti čovjeka kroz prelazak dionica duhovnog puta koji se na arapskom zove sejr-i suluk. Kod nakšibendija-halidija ovaj put se prelazi kroz oživljavanje nježnih duhovnih središta – letaifa (kalb, ruh, sir, hafa i ahfa) putem hafi (bezglasnog) zikra. Kod kadirija sejjid Abdulkadir Gejlani je praktično pokazao taj put kroz dvadeset godina osame (halvet), i taj put odgajanja duše pretočio u nekoliko risala koje su njegovi učenici prenijeli. Allah, dž.š., dušu je učinio središnjom između tame tijela i svjetlosti ruha. Narav joj je također središnja, jer može doći do savršenstva (kemal) kao što može i nisko pasti. Ona je sredina i između dva svijeta; razumijeva grijeh, a može se uzdići i na melekski stepen nakon čišćenja, jer uzvišeni Allah kaže: “Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi” (eš-Šems, 9–10). 

Uzvišeni Allah kaže:

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ عَلَّمَ الْإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ

„Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (Alek)

Ključ vrata nauke je čitanje, učenje. Cijeli univerzum i čovjekovo postojanje je jedna knjiga. Knjiga Allahovih ajeta... A Kur'an-i Hakim je srž, duša te knjige.

„Čitaj!...“ Savršeni poredak u svjetovima je srž nauke (znanja). A Islam je strana tog poretka koja je posvećena ljudskom rodu. Kompas za sreću na oba svijeta, Islam, je utjelovljenje nauke: nauka poznavanja Gospodara svjetova, nauka poznavanja stvorenoga, nauka poznavanja sebe...

“Allah je među svojim robovima odabrao neke kako bi oni odgajali i usavršavali ostale, ne zbog Svoje potrebe za halifom već zbog toga što robovi nisu sposobni direktno primati ilahi fejz i ilahi emrove te što im je potrebna pomoć u tom procesu. Allahove, dž.š., halife rade upravo to. Nur i ilahi šuur (saznanja) koja primaju od Uzvišenog dijele drugima.”

Allah, dž.š., je za posao obnavljanja vjere zadužio kjamil pripadnike Pejgamberovog, a.s., ummeta. Zbog njihovog iskrenog truda i “oživljavajućih dahova” (u duhovnom smislu) vjera se počinje živjeti s ljubavlju; srca oživljavaju i kod vjernika se rađa novi život.

Poznavali mi svijet ili ne Uzvišeni zna i saopćava da je posao poslanika i arifa da robove učine pravim robovima. Nijedan Poslanik, s.a.v.s, i evlija, k.s., nije sebe uzvisio niti je izjavio da je naputio svojstava roba. Nijedan od njih nije pozivao ljude da mu robuju niti je ikada razmišljao o takvome nečemu.

U arapskom jeziku za namaz se koristi termin ''salat'' množina  ''salavat'' što znači ibadet, dova, zikr, tespih. Namaz je ibadet koji sadrži određene radnje i riječi, počinje sa tekbirom i završava sa selamom.  Njime se Allahu izražava šukr, tazim i njime se Allah veliča i slavi.

Namaz je farz svakom muslimanu i dokazi za to se nalaze u Kur'anu, sunnetu, i o tome postoji jednoglasan stav  (idžma).

Pet dnevnih namaza, kakve ih i danas klanjamo, naređeni su godinu i pol prije hidžre u noći Miradža. Međutim ibadet namaz je bio prisutan još od početka objave, i kako se prenosi klanjala su se samo dva namaza u danu; sabah i akšam. Jer Džebrail a.s. je još prilikom prenošenja prvih ajeta objave, odveo Poslanika s.a.v.s. u jednu dolinu gdje je na jednom mjestu udario nogom od tlo usljed čega je potekla voda kojom je prvo on a.s. uzeo abdest a zatim rekao Poslaniku s.a.v.s. da to isto učini. Nakon toga je klanjao dva rekata namaza pokazavši Poslaniku s.a.v.s. kako se klanja namaz.  (Ibn Hišam, Siretu'n Nebi)

Uzvišeni Allah u Kur'ani Kerimu kaže:

''A to što od vas stvara druge vašei spušta među vas ljubav i rahmet, to je od dokaza Njegovih. U tome je pouka za one koji razuma imaju. '' (Rum)

Porodica je temelj društva. Život na ovom svijetu je formiran i oblikovan prema porodici.

Poslanik s.a.v.s. je rekao:

''Muškarac bez žene je miskin/siromah.'' Prisutni upitaše: ''Čak i ako ima mnogo imetka?''

Poslanik s.a.v.s. odgovori:

''Da. Čak i da ima mnogo imetka.'' Zatim je nastavio:

''Žena bez muža je miskina/sirota.'' Prisutni ponovo upitaše:

Kada se u tesavvufskim okvirima spomene rabita, misli se na razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha dž.š.. Resulullah s.a.v.s. zabranio nam je zamišljanje Božijeg Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo Biće nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega Uzvišenog, upropastit ćete se.”

Htjeli mi to ili ne, i naše srce je neprestano zauzeto jednom vrstom razmišljanja. Nečije srce je ispunjeno mislima o poslu, o plaći, nečije o materijalnom, a nečije o božanskim manifestacijama u ljudima i stvarima. Nemoguće je naći osobu koja će reći da je provela dan ne misleći ni o čemu. Znači, svako je u jednoj vrsti rabite. Rabita je nešto što čovjek ne može napustiti, pa makar on to i želio. Rabita je posao srca. Rabita znači povezati srce za neku stvar, zamisliti tu stvar i razmišljati o njoj.

Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti kjamil insan kojeg je izabrao Allah dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put) te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”

Pretraga