Riječ "džamija" je arapskog porijekla nastala od korjena "džem" što znači mjesto okupljanja, a riječ ''mesdžid'' od korjena ''sedžd'' što znači mjesto obavljanja sedžde.

U prvo vrijeme džamijom se nazivala samo bogomolja u kojoj se pored dnevnih namaza klanjala i džuma namaz a mesdžidom su se nazivala mjesta gdje su se obavljali dnevni namazi. Vremenom, kada su se gradovi počeli širiti, i kada je postalo nemoguće da se džuma namaz klanja samo na centralnom mjestu, džamija i mesdžid su počeli da se razlikuju samo po vrsti građevine. Džamijom su nazivane veće građevine koje su imale munaru a mesdžidom su nazivani manji prostori predviđeni za obavljanje ibadeta ali bez munare.

Allah Teala u Kur'anu časnom kaže: ''Allahovi prijatelji su samo mutekije/bogobojazni. Ali većina (kafira i gafila) to ne zna.''

''Za Allahove prijatelje nema straha ni tuge. Za one koji budu vjerovali i Allaha se bojali, za njih su radosne vijesti ( i kerameti) i na ovom i na onom svijetu – Allahove riječi niko ne može izmjeniti – to će zaista veliki uspjeh biti'' (Junus, 10/62-64)

Nakon poslanika, a.s., Allahove prijatelje predstavljaju Rabbani alimi, u koje se svakako ubrajaju i kamil muršidi. Oni su Poslanikovi varisi. A prema riječima Imam Gazalija, kako god nema većeg mekama od poslanstva isto tako i među običnim ljudima najčasniji i najveći mekam je biti varis Poslanikov, a.s. Obzirom da je tako, kamil arifi/oni koji su spoznali Allaha, su najčasniji ljudi na Zemlji, i utoliko je važno i veliko njih upoznati, voljeti, ući u halke njihovog odgoja i okoristiti se od njihovog sohbeta/druženja i stanja.

U leksičkom smislu, ''džennet'' znači bašča, mjesto ispunjeno biljem i drvećem. U teološkoj terminologiji, Džennetom se naziva mjesto pripremljeno za vjernike i ispunjeno raznovrsnim blagodatima. Džennet, i život u njemu, je vječan. Svi koji dođu pred Gospodara sa imanom i dobrim djelima, ući će u Džennet. Vjernici koji umru kao griješnici, ukoliko im Allah ne oprosti, nakon što odsluže kaznu za grijehe, ući će u Džennet i u njemu vječno ostati...

Kako saznajemo iz Kur'ana časnog, Džennet je mjesto prostrano koliko su nebesa i zemlja. Vjernici će se u njemu napajati iz rijeka od mlijeka i meda, i vodom čiji se ukus ne kvari. Tamo niti je pretoplo niti prehladno. U Džennetu je raznovrsno voće, vinogradi, mnogobrojne vrste ptičijeg mesa. Tamo će biti sve što požele duše Džennetlija.

Riječ ''ahlak'' uopšteno, podrazumijeva narav, prirodu, karakter. Lijep ahlak je da se čovjek svojom voljom, svjesno, ponaša lijepo a izbjegava svaku vrstu ružnog i neprimjernog ponašanja, da pazi na hakove Gospodara i hakove robova, te da otkloni od sebe sve ružne osobine i emocije kao što su oholost, zavist, škrtost i druge.

Lijep ahlak je usvojiti ahlak ponosa svih svjetova – Poslanika, s.a.v.s. Lijep ahlak je znak evlijaluka. Čovjekov ahlak je ustvari njegova vjera; ponašanje pokazuje nivo čovjekovog imana, razuma, znanja i spoznaje. Čovjekova vrijednost se mjeri njegovim edebom.

Grijeh je svako ružno djelo koje je naša vjera zabranila. To su sve radnje i riječi koje imaju loše posljedice. Grijeh je suprostavljanje Allahovim emrovima, prelaženje Njegovih granica, zapostavljanje islamskih dužnostI.

Allah Teala kaže: ''Ostavite i javne i tajne grijehe. Jer za grijehe sljeduje kazna'' (Enam, 120)

Kad vjerniku postane svejedno da li ga hvalili ili kudili, jasan je znak da je prešao stepen nefs-i emmare (duša sklona zlu) – Mevlana Halid

 1. Uvod

 U radu se izlažu osnovni biobibliografski podaci o uzornome životu šejha Mevlane Halida od Bagdada, koji je osnovao i po kome je i dobio naziv halidijski kol – ogranak unutar nakšibendijskoga derviškog reda – tarikata kojeg je etabilirao poštovani šejh Muhammed Behauddin, poznatiji kao Šah-i Nakšibend (pr. 1389). Mevlana Halid je obilježio epohu svoga vremena u kojoj je živio i djelovao. Spadao je u duhovnu avangardu XIX vijeka. U literaturi b/h/s. jezičkog areala ne nalazimo podrobnije informacije o životu i djelu šejha Bagdadija, pripadnika mudžeddidi ogranka nakšibendijskoga reda i rodoslovniku novog ogranka koji je ponio ime po njemu: halidijski ogranak. Pomenuti ogranci: mudžeddidi i halidi su prisutni u našoj domovini unazad par vijekova.

Allah Teala kaže: ''Istinski vjernici su oni koji vjeruju u Allaha i Poslanika, a zatim više ne sumnjaju. I na Allahovom putu se bore imecima životima svojim... (Hudžurat, 49/15)

Mumin je čovjek na kojem se manifestuju posebna božanska svojstva. Zbog toga se istinski mumini još nazivaju Allahov ehl, Allahovi dostovi, Allahovi šahidi/svjedoci Allaha. Mumin je osoba koja potvrđuje ono što poslanik, s.a.v.s., donosi od uzvišenog Allaha.

Najosnovnije karakteristike vjernika su vjerovanje u Allahovo jedinstvo i ahiret. Zbog ove karakteristike vjernik za djela koja čini ne očekuje nagradu na dunjaluku nego je usmjeren prema ahiretu i traži Allahovo zadovoljstvo.

Strahovanje i nadanje su dvije temeljne karakteristike ahlaka vjernika. Ta dva svojstva, vjernika drže u ravnoteži. Pomoću njih hodi putem istine, čini dobra djela, i čuva ih. Opisujući vjenike, uzvišeni Allah, kaže:
''Oni, sa strahom i nadom ustaju iz svojih postelja, kako bi Gospodaru ibadet činili'' (Sedžda, 32/16)
Strah od Allaha i nadanje Allahovoj milosti je pokazatelj ispravnog imana. To dvoje liči na dva krila ptice. Kako god ptica ne može letjeti samo sa jednim krilom, isto tako ni osoba koja se boji Allaha a ne vjeruje u Njegovu milost ne može ispravno vjerovati.

Ovaj svijet je svijet iskušenja. Kada se čovjek suoči sa iskušenjima i teškoćama treba da pokaže strpljenje/sabur i čini sve kako bi prošao taj ispit, jer ustvari, i nema druge opcije.

Čovjek će biti iskušavan bolešću, nepravdom, prirodnim nepogodama, smrću bližnjih i drugim raznim nedaćama, koje su zapravo svaka za sebe ispit i iskušenje. Uzvišeni Allah kaže:

''Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote. A ti (Poslaniče) obraduj izdržljive! One koji kad ih kakva nevolja zadesi samo kažu: 'Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.' Njih čeka oprost Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu.'' (Bekara, 155-157)

Edeb, u leksičkom smislu, znači: odgoj, lijep ahlak, lijepo ponašanje, prefinjenost, suptilnost, stid, ustručavanje itd.
Edeb je kruna od Gospodara
Stavi tu krunu i budi bezbjedan od svakog belaja
Hz. Mevlana, kaže: ''Edeb je ono što razlikuje čovjeka od životinje''.
Edeb je ponašati se prema svakome, u svakom stanju, u svakom trenutku i na svakom mjestu, onako kako dolikuje. Odnosno, odnositi se s poštovanjem prema Uzvišenom Hakku i Njegovim stvorenjima.
Edeb je upoznati svog nefsa i držati se granica.

Pretraga