Allah Uzvišeni je u Kur’an-i Kerimu, nakon ibadeta Njemu, naredio pokornost roditeljima. Dok je On stvarni uzročnik ljudskog postojanja, roditelji su zahirski (fizički) uzročnici. U našoj vjeri, nakon Allahovog prava, najveće pravo imaju čovjekovi roditelji. On Uzvišeni u ajet-i kerimu kaže: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uh!" - i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!”“ (Isra, 23-24)

Ljepše od ovoga ne može rečeno biti. Znači, činite dobročinstvo roditeljima i blago se sa njima ophodite. Ne govorite im grube riječi. Dragog srca im budite na usluzi jer oni su mnogo toga žrtvovali za vas. Govorite im lijepe i blage riječi. Ibn Omer r.a, tumačeći ovaj ajet kaže: „Kad se obraćate roditeljima, obraćajte im se riječima, ‘dragi oče (babo)’, ‘draga mama (majko).’“

Najveća blagodat koju je Allah dao svojim robovima jeste to što im je otvorio srca za iman, u njima im dao svjetlost upute i smjestio je iman u njihova srca. Uzvišeni Gospodar ovu blagodat daje osobama kojima On želi i onima koje On voli. Ako Allah ne da iman svome robu, čak i cijeli svijet kada bi se skupio, niko ne može učiniti tu osobu vjernikom. Povodom toga Gospodar u Kur’anu kaže:

“Onome koga Allah želi uputiti - On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti - On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi.” (Al-An'am, 125)

Naš Gospodar u Časnom Kur'anu kaže:
„Jedite i pijte, samo ne pretjerujte! Zaista, On ne voli one koji pretjeruju.“ (El-Eʿaraf, 31)
Rasipanje je pretjerivanje i traćenje imovine, mogućnosti i prilika na nedozvoljen način i u nedozvoljene svrhe.
Rasipanje se u rječniku definiše kao pretjerano trošenje. Također, jedno drugo njegovo značenje jeste trošenje imovine ili novca na stvari sa kojima Allah, dželle šanuhu, nije zadovoljan. Kada se kaže taj i taj je protraćio svoju imovinu, razumijeva se da je ta osoba potrošila svoju imovinu na način i u svrhe sa kojima Allah nije zadovoljan.
Rasipanje je trošiti izvan potreba. Osoba koja rasipa je neuravnotežena osoba. To je osoba koja nije svjesna prave vrijednosti i sebe i svoje imovine. Takva osoba sve svoje traći zarad nekakvih jako prostih stvari. Rasipanje se ne čini samo sa novcem i imovinom. Rasipnik isprazno troši sve svoje dragocijenosti – i materijalne i duhovne.

Riječ „ilm“ znači znanje. Kao vjerski termin znači poznavati stvari koje su Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.v.s. naredili da se znaju. Temelj vjere islama, njegova duša i život je znanje. Bez znanja ne može se razmišljati o životu vjere islama i njegovom opstanku. Zbog toga su neprijatelji Islama najprije znanje označili kao neprijatelja.

Ustvari, znanje je uslov da se od taklid-i imana/oponašajući iman pređe na istinski iman i u imanu stekne jekin/ubjeđenje. Pitanja koja se vjeruju prvo se saznaju sa znanjem. Poslije, učenje dokaza vjerovanja je opet sa znanjem. Tamo gdje nema znanja teško je odvojiti dobro od lošeg, ispravno od pogrešnog. I pamet bez znanja je manjkava. Insan sa znanjem dobija vrijednost. Zapravo, prva zadaća Adema a.s. , je bila da svoj umet poduči znanju, da im ga omili i da ih podstiče na znanje.

Zikr je sjećanje, prisjećanje, spominjanje Allaha Uzvišenog.  Neki alimi čak su kazali da je zikr, zapravo, svaka vrsta pokreta, radnje i riječi koja čovjeku donosi sevape. Spominjanje Allaha je  Kur’anski imeperativ, naredba. “Sjećajte se vi Mene i Ja ću se vas sjetiti.” (Bekara, 152) 

“O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite.” (Enfal, 45)

Ovo su samo neki od ajeta u vezi s tim. 

Zikr se može činiti srcem i jezikom. Međutim, pravi i stvarni zikir jeste srcem. Zato što zikir  jezikom ne biva makbul/primljen, ukoliko ga ne prati srce. Zikr jezikom je samo sredstvo veze između  srca i Allaha. 

Po pitanju razumjevanja i življenja vjere moramo paziti na dvije opasnosti:  ifrat (pretjerivanje) i tefrit (manjkavost). Ifrat je prelaziti sve granice i pretjerivati po nekom pitanju, a tefrit je, suprotno tome, lijenost, bezvoljnost, zanemarivanje ili nepridavanje nikakvog značaja nekom poslu ili djelu. Ukratko, prelaziti određene granice je pretjerivanje, a zaostajti i popuštati je manjkavost.

Naša vjera traži ravnotežu zmeđu ove dvije krajnosti, odnosno, traži da slijedimo srednji put koji zovemo Ehl-i sunnet i koji predstavlja put umjerenosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u oproštajnoj hutbi kazao:

„O Ljudi! Čuvajte se pretjerivanja. Razlog propasti prijašnjih ummeta je njihovo pretjerivanje u vjeri.“ (Ibn Hišam, Sira)

Skupina koja se naziva Ehli sunnet jeste skupina vjernika koji vjeruju i žive na način kako nas podučavaju Kur’an i Sunnet. Ehli sunnetsko vjerovanje je temeljni uslov robovanja i postizanja Allahovog prijateljstva. Spas je u takvom vjerovanju.

“I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha, u kojeg vjerujete.” (Ma’ide, 88)

“...Koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika... koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti.” (A’raf, 157)

Sa aspekta konzumacije određene vrste hrane ili pića, osnovno je da ta hrana odnosno piće bude mubah (dozvoljeno). U suštini, sve stvari su stvorene da bi se ljudi koristili njima. Stoga, sve ono što je u svojoj osnovi čisto i što nije štetno za čovjekov razum i zdravlje - meso određenih vrsta životinja, proizvodi poput pšenice, ječma, riže; voće, povrće i razne vrste čistih napitaka - su halal, i mogu se jesti odnosno piti.

Međutim, neke stvari, zbog toga što su štetne i što su u suprotnosti sa razumom i stvarnim potrebama čovjeka, u našoj vjeri su zabranjene za jelo i piće.

Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko uđe u nj treba biti siguran. Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome. (Ali Imran, 96-97)

Hadž je poseban ibadet koji se sastoji od vukufa (boravak na Arefatu u određeno vrijeme) i tavafa (obilazaka oko Ka'be). Hadž je peti islamski šart i to je ibadet koji se izvršava i tijelom i imetkom. 

Pojašnjavajući glavne islamske principe na kojima počiva cjelokupno islamsko učenje Muhammed a.s. je rekao: "Islam počiva na pet temelja: vjeri da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, klanjanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadža i ramazanskom postu." (prenosi Abdullah Ibn Omer, r.a., a bilježe Buharija i Muslim, Tirmizi, Nesai)

Ashabi su ma’nevijatske zvijezde na nebu. Oni su vojska koja je srčano poredana u halku oko Pejgambera s.a.v.s. Oni su oni koji su napijeni Božanskom svjetlošću i milošću preko pogleda posljednjeg Poslanika s.a.v.s. Oni su oni koji su svjedočili Allahovoj Objavi Poslaniku s.a.v.s., oni su od onih koji kažu: “čuli smo i pokoravamo se.”

Oni su primjeri iskrenosti i predanosti bez premca. Oni su generacija koja djeluje kao jedno tijelo ispunjeno Allahovim Govorom i ljubavlju Poslanika s.a.v.s. koje se čvrsto držalo u jedinstvu. To su ashab-i-kiram, odabrani ashabi, Poslanika s.a.v.s., neka Uzvišeni Allah bude Zadovoljan sa svima njima.

Gospodar je poslao Poslanika s.a.v.s. kao vodiča za uputu sa svrhom upozoravanja. Kada je Allahov Poslanik s.a.v.s. počeo da obznanjuje islam i napredujući na tom polju oko njega se skupljala stalno rastuća, hairli grupa ljudi.

Stranica 1 od 12

Pretraga