Znak muslimana

Istišara je dogovor, savjetovanje po bilo kojem pitanju sa čovjekom ili ljudima čije je znanje, stručnost i ahlak provjeren tj. siguran, sa ciljem pronalaska najboljeg mogućeg rješenja.

Istišara je znak muslimana. U Kur'anu časnom, u suri Šura, pohvaljeno je savjetovanje među vjernicima. U suri Imran u 159. ajetu Gospodar se obraća Poslaniku s.a.v.s. riječima: '' Savjetuj se (sa onima koji te slijede)''. Poslanik s.a.v.s. se, slijedeći ovaj ajet, savjetovao sa ashabima po svim pitanjima koja su bila izvan objave.

Prenosi se da je Ebu Hurejre r.a. rekao: ''Nisam vidio nikoga ko se više od Poslanika savjetovao sa prijateljima.'' U suštini, Poslanik s.a.v.s. nije imao potrebu za mišljenjem drugih, stoga što je bio nosioc objave i posjednik fetaneta (poslanička pronicljivost), međutim unatoč tome on s.a.v.s. je taj koji je najviše činio istišaru. Prema riječima, uleme to je činio kako bi ummetu bio primjer i kako bi im ukazao na važnost istišare.

Tako su muslimani, istinski vjernici, sljedbenici sunneta istišaru učinili nezaobilaznom praksom u svom svakodnevnom životu. Od porodičnih do državnih pitanja, svaki svoj posao rješavaju putem istišare. I tako dolaze do rješenja čak i u onim situacijama koje su naizgled nerješive.

Bitka na Uhudu se odvijala u tri etape:

1. U prvoj etapi muslimani su pobjeđivali, potjerali neprijatelja.

2. U drugoj etapi dolazi do preokreta i gine 70 ashaba, stoga što su većina strijelaca koji su pokrivali leđa muslimana prekršili naredbu Poslanika a.s. i napustili svoje položaje kako bi pokupili plijen.

3. U trećoj etapi muslimani se ponovo okupljaju oko Resulullaha s.a.v.s. i uspijevaju da odbiju napade nevjernika.

Nakon što su nevjernici doživjeli poraz na Bedru, ogorčeni, ulažu veliku zaradu i opremaju moćno naoružanu  vojsku od 3000 vojnika, zatim kreću prema Medini u želji za osvetom.

Kada je Resulullah s.a.v.s. obavješten o tome, sazvao je ashabe kako bi sa njima učinio istišaru. Jedna grupa njih, zajedno sa Resulullahom s.a.v.s. su zasupali mišljenje da treba voditi odbrambeni rat u okviru naselja dok su drugi, naročito oni koji su propustili Bedr, željeli da se uđe u frontalni sukob van grada.

Riječ ''fitna'' u arapskom jeziku, shodno kontekstu može nositi različita značenja. U jezičkom smislu nosi značenje poput ''biti iskušan, belaj, katastrofa, tuga, neprilike itd'' U teološkoj terminologiji fitna podrazumijeva svaku nevolju koja je iskušenje za roba. Isto tako svaki zulum koji dolazi od ljudi se naziva fitna. 

Fitna je stara koliko i ljudski rod. Prvi primjer fitne imamo u događaju koji se desio između šejtana i hz. Adema u džennetu. Drugi primjer je događaj između Habila i Kabila. 

U ahiri zemanu fitne će biti više nego ikad prije. Toliko da će obuhvatiti svako mjesto poput crne noći, i doprijet će do sviju, i do vjernika i do nevjernika. 

Najveća fitna koja će se desiti u ahiri zemanu jeste pojava Dedžala. Nakon dunjaluka ispiti i fitna se nastavljaju i u kaburskom životu. 

Poslanik s.a.v.s. fitnu upoređuje sa vatrom. I to je uistinu jedna vatra. Vatra koja uništava smiraj srca i jedinstvo među vjernicima. Ukoliko se na vrijeme ne prepozna zahvata cijelo društvo. 

Allah, dž.š., kaže: ”O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga -  a vama je to odvratno -  zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Hudžurat, 12)

Riječ izgovorena prije nego se odvaga može odnijeti i uništiti svo naše blago koje smo stekli. Takvo je i ogovaranje(gibet). Ima takvih riječi koje izgovorimo ne razmišljajući i ne pridajući im važnost koje duhovno mogu uništiti naša sva dobra djela stjecana godinama.  Čak ima takvih riječi, da nas Allah sačuva, koje mogu biti uzrokom da čovjek u pri posljednjem izdisaju (son nefes) ode bez imana. Dakle, ogovaranje je takva jedna varta. Pejgamber, s.a.v.s., kaže: “Spaljivanje suhih drva vatrom nije brže od ogovaranja koje uništava čovjekova dobra djela.”

أَجْمَعِينَ وَصَحْبِهِ وَآلِهِ مُحَمَّدٍ سَيِّدِناَ عَلىَ وَالسَّلاَمُ وَالصَّلاَةُ الْعَالَمِينَ رَبِّ لِلّهِ اَلْحَمْدُ

Uzvišeni Gospodar u Kur’anu govoreći o osobinama vjernika kaže: “Ono što žele - vjernici će postići, 

oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, 

i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju - 

osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju - 

a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju - 

i koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu. (Muminun, 1-8) 

U Kur’anu se također kaže: “I da obaveze (obećanje) prema Allahu ne kršite.” (En’am, 152) 

Allah, dž.š., u jednom ajet-i kerimu kaže: „O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Tevba, 119)

Arifi su kazali: “Kada Allah zavoli roba pošalje ga onome koga voli i svoje prijatelje učini njemu saputnikom.” Postoji samo jedan put koju putnike vodi Allahu, a to je ‘put edeba’ na čijem čelu se nalazi Hz. Resulullah, s.a.v.s.  Zato su arifi rekli: “Na ovaj put se kreće sa edebom i putuje sa edebom. Svi ciljevi se ostvarju sa edebom. Onaj ko nema edeba ostaće na putu.” Edeb je raditi sve prema mjestu i potrebi. Kapija muršid-i kamila je kapija dosta. Pripazimo se jer dost očekuje ljubav i edeb. Stvari koje se ne rade po edebu, ma koliko god da ih insan radi ne mogu mu obezbjediti korist; dobitak nikako ne može nadomjestiti gubitak.

Stranica 5 od 5

Pretraga