Duhovne bolesti i doktori

Autor  Gavs-ul Azam, Seyid Abdulhakim el-Huseyni, k.s.

Kad je čovjek bolestan ili kad ga nešto boli odmah trči kod doktora, na preglede, na snimanja… Posmatra sam sebe u ogledalu.

Ako je bolest ozbiljna, radi boljeg liječenja, zaputi se čak i u Istanbul, pa ako izlječenje ni tamo nije moguće, traži lijeka dalje u Evropi. U svrhu liječenja, koristi sva moguća sredstva, troši imetak i žrtvuje sve što ima. Da bi otklonio bolest i bolove, te vratio tjelesno zdravlje, rahatluk i dobar ugođaj, čovjek troši imetak i daje sve od sebe.

 

Međutim, bolesti nisu samo tjelesne, jer postoje i duhovne bolesti. Zavist i njoj slične bolesti su duhovne bolesti – bolesti srca. Doktori za ovakav tip bolesti jesu muršid-i kjamili, Allahovi dostovi. Njih treba naći i zaputiti se ka njima, tražeći lijeka. Kako god se čovjek trudi da izliječi tjelesne bolesti isto tako treba nastojati i da nađe lijeka srčanim bolestima, te na taj način obezbjedi ahiretske koristi. Kao što na ovom svijetu idemo od doktora do doktora, tražeći lijeka za bolesti tijela nadajući se ozdravljenju, na isti način se treba ponašati kada su u pitanju duhovne bolesti. I na Allahovom putu se treba tako truditi, jer istinski bolesnik je zapravo onaj ko je iskušan srčanim bolestima. On je taj čije je zdravlje uistinu narušeno.

Zavist

Štete, koje nastaju kao posljedica srčanih bolesti, vrlo su velike i ugrožavaju naš opstanak kao muslimana. To stoga što nas skreću sa Allahovog puta. Prva od duhovnih bolesti je zavist. Zavist, koja se ogleda u nezadovoljstvu sa raspodjelom koju čini Gospodar svjetova, nanosi čovjeku veliku štetu. Na primjer, zavist siromaha prema nekom bogatom čovjeku na njegovom bogatstvu je znak da on nije zadovoljan sa onim što Allah čini i raspodjelom koju On uspostavlja. Bogatstvo daje Uzvišeni Allah. On vidi i bogatog i siromašnog, pa ako je imućnom dao bogatstvo, da li je ispravno da mu siromah na tome zavidi?

Onaj koji zavidi misleći pri tom 'zašto je on bogat a ja nisam', treba znati da je nezadovoljan sa Allahovim djelovanjem i da se miješa u Njegov posao.

Kibur

Još jedna od duhovnih bolesti je i kibur, tj. promocija vlastite veličine. Ovo je također nešto što proizvodi ogromnu štetu. Kibur, odnosno oholjenje nad drugima, čovjeka može dovesti do kufra, nevjerstva. Razlog zbog kojeg su Firaun, Šeddad i drugi postali nevjernici, upravo je kibur. Oni su u osnovi znali da su nemoćni robovi, ali ih je oholost i uzdizanje dovelo do pogrešnih stavova. Na kraju su nesretno stradali.

I šejtanova situacija je ista. Zar nije i on, upravo zbog oholosti, proklet i udaljen iz Allahove milosti? Rekavši: „Ja sam bolji od Adema, ja sam stvoren od vatre a on od zemlje.“, sebe je vidio boljim, što je bilo dovoljno da se suprotstavi Allahovom naređenju. Iako mu je Uzvišeni Allah naredio da učini sedždu Ademu i tako prizna da je Adem bolji od njega, on iz oholosti to nije učinio. Nije ispunio Allahovu naredbu, zbog čega ga je Gospodar otjerao iz Svoje blizine.

Prema tome, osoba koja je zahvaćena ovakvom teškom bolešću je pravi bolesnik. Oni koji su oboljeli od ove vrste bolesti veoma teško se mogu izliječiti. Njihovo srce ne može naći smiraj. Lijek za ovu bolest se može naći samo kod Allahovih prijatelja i samo uz njihovu pomoć se može izliječiti.

Potraga za doktorom

Da bi se riješio bolesti poput ove, insan mora tražiti lijeka kod duhovnih doktora, Allahovih prijatelja, muršid-i kjamila. Ove duhovne liječnike tražit će bez obzira gdje se oni nalazili. Ako je to Turska, onda u Turskoj, ako je Sirija, u Siriji, gdje god da oni bili treba ići tamo i naći ih. Ići će tamo gdje je lijek, naći doktora koji će izliječiti njegovo srce.

 

Sve što čovjek čini – čini sebi, za vlastitu korist. Zar onaj koji radi za ovosvjetski život ne radi za vlastitu korist? Isto tako je i na Allahovom putu, sve što čovjek čini, to je za njegovu korist. Ako je tako, onda čovjek treba tražiti ono što je najkorisnije za njega, a to je Allahov put. Nema težeg stanja od stanja onog koji se ne drži Allahovog puta i ne trguje na Allahovom putu.

Insan je vrlo slab. Neka insan malo razmisli, kad ga zaboli zub ili glava ili bilo koji dio njegovog tijela može li trpjeti bolove? Ako ga nešto malo zaboli, kako je samo nestrpljiv i kako malo može izdržati. Pa neka pomisli kako bi mogao izdržati džehennemsku vatru koju je Allah stvorio kao veliki azab. Neka zna da će ona biti vrlo bolna. Neka insan o tome razmišlja i neka uskladi svoje djelovanje prema tome.

Ne možemo uspjeti ako radimo samo za dunjaluk i ako služimo samo dunjaluku. Čovjek treba misliti i na ahiret i voditi računa da mu tamošnji rahatluk ne bude pokvaren.

Gavs k.s. je u jednom sohbetu rekao: „Ako čovjek misli na sebe, ako voli sebe, onda će se okrenuti Allahu dž.š. Onaj ko se okrene Allahu dž.š. taj misli na sebe, taj voli sebe. Samo kad se čovjek okrene Allahu tada sebi ne čini nepravdu.“

Oni koji svj nefs nisu okrenuli Allahu dž.š., oni ne vole sebe. Oni svom nefsu čine štetu. Stanje onog koji nije okrenuo lice Allahu i koji ne čini dobra djela, slično je stanju luđaka koji dere svoju odjeću, i ostavlja sebe nagog.

Ako neko misli da voli sebe govoreći: 'Neka niko ne bude iznad mene, neka sve što se nalazi između istoka i zapada bude moje', taj se zavarava. Takva osoba voli sebe samo u pogledu dunjaluka a o ahiretu ništa ne zna. Koliko god insan voli da mu je dobro na dunjaluku treba to isto željeti i za ahiret.

Od suhog znanja insan nema mnogo koristi. Ma koliko znao i ma koliko učen bio, od toga ne dolazi korist. Korist dolazi samo od djelovanja po znanju. Čovjek može biti upoznat sa pitanjima Allahovog puta i može biti vrhunski znalac u ovoj oblasti, ali ako bi samo pričao o tome koliko neko djelo donosi sevapa i sl., a to djelo ne bi radio, ne bi imao nikakve koristi.

Kako god zanatlija nema nikakve koristi od svog znanja ako ništa ne radi i ne zarađuje za život, isto tako, na Allahovom putu, samo znanje ne donosi korist. Čovjek se mora truditi i činiti dobra djela. Ko može biti učen kao što je prokleti šejtan, ali njegov primjer nam govori da znanje bez djela ništa ne vrijedi. Samo onaj alim, koji se okrenuo Allahu dž.š., može imati koristi od znanja. Sa znanjem samim se ne stiže do Allaha. Sve dok ne bude činio dobra djela, čovjek neće stići do Allaha dž.š., ma koliki alim bio.

Slučaj Imama Gazalija

U jednom sohbetu Gavs k.s. govori o jednom doživljaju Imama Gazalija. Poznato je da je Imam Gazali bio od alima koji su dostigli stepen mudžtehida. Međutim, u prvo vrijeme on je odbacivao tesavufsko znanje, odnosno  nije vjerovao u nauku tesavufa. S druge strane, njegov brat nije bio mnogo učen ali je bio od ljudi tesavufa, bio je u jednom od tarikata i nikako nije klanjao namaza za imamom Gazalijom k.s. Jednog dana pozva ga njagova majka i upita:

-    Sine, zašto ne klanjaš namaz za svojim bratom? Znaš koliki je on alim! Ljudi mu dolaze sa svih strana svijeta kako bi našli rješenje za svoje probleme. Svi se okorištavaju od njega. Obični svijet, pa čak i alimi ga posjećuju i dolaze sa raznim pitanjima. U ovom kraju nema većeg alima od njega. Pa je li uredu onda da ne klanjaš namaz za njim?

-    Majčice, ja za njim ne mogu klanjati – odgovori Gazalijev brat.

-    Kako ne možeš – majka će ljutito - sa svih strana ljudi mu dolaze a ti govoriš da ne možeš klanjati za njim?

-    Dobro, radi tebe ću klanjati za njim - reče brat.

Tako se brat zaputi prema džamiji. U vrijeme namaza, kada je trebalo proučiti ikamet, jedan čovjek priđe imamu Gazaliju i postavi mu pitanje u vezi hajza. Obzirom da je bilo vrijeme namaza, Imam mu reče da će mu odgovoriti poslije namaza. Zatim je stupio na namaz. Tek što je počeo klanjati, njegove misli obuze pitanje koje mu je čevjek postavio i time je ostao obuzet tokom cijelog namaza. Razmišljao je 'ako krv bude ovakva treba biti ovako, ako bude takva treba biti tako', spremao je odgovor u toku namaza i tako je cijelo vrijeme predvodio namaz sa gafletom.

 

Klanjajući za njim, brat je bio upoznat sa njegovim stanjem. Dvadeset, a možda i više puta činio je nijet za namaz, ali bi svaki put prekidao. Zatim bi ponovo nijetio i ponovo prekidao. I tako do kraja ne nađe Imama prisutnog u namazu, pa nije mogao za njim klanjati. Kada je namaz završen, brat se povuče u jedan kraj džamije, zanijeti i sam završi namaz. Vidjevši brata da je došao u džamiju i da ponovo sam klanja, imam Gazali se požali majci:

-    Brat je došao u džamiju radi namaza, ali me opet nije slijedio kao imama, ponovo je sam klanjao. Nakon što smo ustali da zajedno klanjamo, on je neprestano činio nijet i kvario namaz. Na kraju nije ni klanjao za mnom, ponovo me ponizio pred svijetom.

Majka se naljuti i ode drugom sinu te mu reče:

-    Šta si učinio? Obećao si mi da ćeš klanjati namaz za bratom, ali si otišao u džamiju i ponovo sam klanjao?! Zašto ponižavaš brata pred svijetom?

-    Majčice, da Allah s tobom bude zadovoljan, iako sam ti govorio da ne mogu za njim klanjati, ti si insistirala. Eto otišao sam ali nije uspjelo – reče Gazalijev brat.

-    Kako je to moguće? Ti nisi učen, a brat ti je veliki alim, kako onda ne možeš za njim klanjati - majka je i dalje insistirala?

-    Uredu majko, onda da te nešto pitam. Da li je ispravan namaz čovjeka koji je do vrata u krvi?

-    Naravno da nije - odgovori majka.

-    Ako je tako onda idi i reci to njemu - reče brat.

Majka ode do Imama i reče mu:

-    Sine, pitala sam tvog brata zašto ne klanja za tobom, a on mi je reče da te pitam da li je ispravan namaz onog ko je do vrata u krvi.

Čuvši to, Imam Gazali uoči svoju grešku i reče:

-    Da, majko, brat istinu govori. Od trenutka kad sam zanijetio namaz pitanje u vezi hajza me je toliko zabavilo da nisam imao nikakvog prisustva u namazu. Tokom cijelog namaza razmišljao sam o hajzu. Ako krv bude ovakva onda je ovako, ako bude takva onda je tako. I tako je protekao cijeli moj namaz. Nisam bio svjestan ni kako sam ga završio. Brat je u pravu, on ne može za mnom klanjati.

Imam je shvatio da je njegov brat, putem kešfa/otkrovenja, vidio njegovo stanje gafleta i bilo mu je jasno zbog čega je toliko puta nijetio i prekidao namaz.

-    Da, brat je svaki put kad bi zanijetio vidio da se nisam oslobodio gafleta, zatim bi prekidao namaz i ponovo pokušavao. Tako je cijelo vrijeme iščekivao ne bi li se ja riješio tog stanja.

Nakon ovog događaja Imam Gazali je zadobio uvjerenje u ispravnost tesavufskih nauka. Otišao je i sjeo na koljena pred jednog šejha, te ušao u tarikat. Uložio je veliki trud, čineći dobra djela koja su se od njega tražila, te je na kraju postao Gavs svoga vremena.

Učeni hodža Halid

Šejh Halid Oleki također je bio najveći alim svog vremena (zahirskih nauka). Bio je inspektor u sudnicama u Istočnom djelu Turske. Počevši od Dijarbakira pa dalje na istok, vršio je inspekciju rada kadija. U šerijatskim znanostima tvrdio je da je poput Ibn Hadžera, a u jezičkim znanostima poput sejjida i šerifa. Govorio je da bi, ukoliko bi nestale vjerske knjige, mogao iz Buharije i Muslima ponovo izvesti sve vjerske nauke. Iako je bio tako veliki alim sve dok nije sreo Gavsi Hizanija k.s. (s. Sibgatulah el Arvasi) od tog znanja nije imao velike koristi.

U početku uživao je u samopokazivanju, oblačio je prelijepa odjela, jahao rasne konje na kojima je bila najbolja oprema za jahanje. Pokazujući svoju veličinu, obilazio je pokrajine i vršio nadzor rada sudskih organa. U jednom od svojih pohoda išao je u Sirt i prolazio kroz Bitlis.

Čuvši u Bitlisu za Gavsi Hizanija k.s., te koliko je tu poznat i cijenjen, zapitao se ko je taj čovjek i odlučio se sam uvjeriti. Prethodno, pripremio je i nekoliko vrlo teških pitanja kako bi doveo Gavsa u tešku situaciju i nemogućnost da odgovori na njih. Zbog svoje umišljenosti i zbog toga što je bio zanesen znanjem koje je posjedovao, nije bio u stanju podnijeti da neko može biti iznad njega. Spremivši pitanja, zaputio se prema Gavsu k.s. Čuvši da dolazi šejh Halid Oleki, neki Gavsovi muridi su bili jako uznemireni pa su govorili:

-    On je državni službenik i alim koji je zavaran svojim znanjem, zašto dolazi, šta želi?

-    Naka dođe, ne brinite ništa. Spremite jednu čistu sobu i odredite jednu osobu za hizmet – reče Gavs.

Zatim, zajedno izađoše da ga sačekaju. Gavs k.s. ga je dočeka zajedno sa svojim sufijama, pa priđe da mu poljubi ruku. Šejh Halid je išao ispred, a Gavs k.s. iza njega. Ušao je u sobu i sjeo na dušek. Hodža Halid je imao čibuk koji je bio dug cijeli metar. Gavs k.s. je zatražio dozvolu, uzeo čibuk, napunio ga i zapalio. Zatim ga je pružio hodža Halidu čineći mu ikram. Gavs k.s. je započeo sohbet:

-    Jednog dana neki čovjek dođe kod alima i upita ga je jedno pitanje (pa ga je naveo). Alim je dao takav i takav odgovor (pa je citirao odgovor), pitam se da li mu je ispravno odgovorio.

Hodža Halid je povlačio dim čibuka i slušao. Zapanjen, shvatio je da je to jedno od pitanja koje je spremio za Gavsa k.s.

-    Da, odgovor je dobar, ispravno je odgovorio – reče hodža Halid.

Sufija koji je bio na hizmetu upita Gavsa:

-    Ko je pitao i kojeg alima je upitao ovakvo pitanje – upita jedan sufija nemogavši sakriti radoznalost

Ne obraćajući pažnju na to, Gavs k.s. nastavi sa sohbetom:

-    Jedan drugi čovjek je upitao učenjaka takvo i takvo pitanje i dobio takav i takav odgovor, pa šta Vi kažete?

Hodža Halid shvati da se i ovo drugo pitanje jedno od onih koja je pripremio za Gavsa, te reče:

-    Odgovor je tačan.

Tako je Gavs k.s. odgovorio na sva pitanja i prije nego što je hodža pitao, a hodža Halid je potvrdio tačnost odgovora.

Nakon što je Gavs k.s. odgovorio na sva pitanja hodža Halid nije mogao više izdržati, sjeo je na koljena pred Gavsa k.s. priznajući ga kao učitelja. Ušao je u tarikat.

Nakon nekoliko dana zatražio je dozvolu, i u potpuno drugačijem stanju vratio se u Dijarbakir. Kad je ušao u svoju kuću sin mu se obrati:

-    Babo šta ti se desilo? Kako si postao tako ponizan i skroman, šta se desilo sa tvojim starim stanjem.

-    Istinu govoriš. U Bitlisu sam sreo jednog roba koji me doveo u ovo stanje – reče mu hodža Halid.

Odmah je dao otkaz na stari posao i prestao vršiti dužnost inspektora. Zatim je otišao kod Gavsa k.s., započeo sa amelom tj. počeo je činiti hizmete. Bio je do te mjere u hizmetu da je svoja leđa postavljao kako bi se Gavs k.s. popeo na konja. Gavs k.s. je uzjahivao na konja oslanjajući se na njegova leđa. Saznavši za to, jedan od njegovih starih prijatelja iz Sirta uputi pismo njegovom sinu. Kritikujući ga napisao je slijedeće: „Znanje se ne može toliko ponižavati i bacati pod noge.“ Hodža Halid mu je odgovorio: „Šta da radim sa znanjem koje može nositi i jedan kršćanin, kakva mi je korist od tog znanja?

Znači, samo sa znanjem se ne može uspjeti. Kad bi to bilo moguće sa samim znanjem, hodža Halid ne bi imao nikakve potrebe za Gavsom, jer je u zahirskim naukama bio najveći alim tog vremena. Ali, uočio je da ne ide samo sa ilmom, ostavio je položaj, zvanje, popularnost i svu raskoš. Otišao je Gavsu k.s. Pokazao je potpuni teslimijet. Podmećući se umjesto kamena sa kojeg se penje na konja, služio je Gavsu i tako zadobio velike koristi postavši je Gavsov halifa, što znači da je završio sejri suluk.